Povijest župe.

 

Naziv Cetina ili Cetinska krajina zemljopisno označuje  zapravo područje  srednjega  i gornjega toka   rijeke  Cetine, od njezinih izvora podno Dinare (najznačajniji su Milaševo, Vukovića vrelo  i četnikovo  vrelo) pa do ulaska u kanjon ispod Trilja.

To se područje,površinom večom  čak od 1500 km2, poklapa s povijesnim     prostorom negdašnje srednjovjekovne Cetinske županije koja je za mletačke uprave dobila naziv Cetinska ili Sinjska krajina kako se često i danas naziva. Izvan su se njezina sastava nalazili tek sjeverozapadni dijelovi današnje krajine koji su bili u sastavu Kninske županije, a tijekom 12. ili 13. st. posebna Vrhrička  (Vrlička)  županija.

Stoga se može reči da je Cetinska ili Sinjska krajina jedna od najstarijih hrvatskih povijesnih regija i cjelovit prostor koji stolječima nije mijenjao svoje granice. U posljednjim administrativnim podjelama ta je regija največim dijelom pripala Splitsko-dalmatinskoj županiji (gradovi Sinj, Vrlika i Trilj i općine Hrvace, Otok i Dicmo), a tek manjim dijelom Šibensko-kninskoj županiji (općine Kijevo i Civljane). Na tom području ima danas približno 65.000 stanovnika u 79 naselja. Okosnicu regije u uskome središnjem dalmatinskome kopnenom području izmeu obronaka Dinare i priobalja tvori rijeka Cetina s mnogobrojnim pritocima i svojim tokom povezuje nekoliko nevelikih polja (Cetinsko i Paško, Hrvatačko te največe    Sinjsko što su njezini glavni gospodarski i demografski potencijali.

Cetinska je krajina položena u pravcu sjeverozapad-jugoistok i prati planine koje je okružuju – Dinaru i Kamešnicu sa sjeveroistoč ne strane, a s jugozapadne lanac planina i brdskih visova Svilaje. Cetinska je krajina stoga oduvijek prometno povezivala dalmatinsko priobalne gradove sa središnjom Hrvatskom i Bosnom na sjeveru, dijelovima Dalmacije na zapadu te na istoku s Hercegovinom i južnim dijelovima Dalmacije. Povijesni prikaz i arheološka istraživanja Iako tragove naseljenosti na prostoru Cetinske krajine možemo pratiti još od paleolitika i mezolitika, o čemu svjedoče     arheološki  nalazi u Gospodskoj pećini iznad Milaševa  izvora Cetine, neprekidnu naseljenost toga kraja možemo pratiti tek od ranoga brončanog doba (od 1900. do 1600.  pr. Kr.) da se tu razvila tzv. cetinska kultura. Njezini si pripadnici živjeli na cijelom području srednje Dalmacije i Hercegovine, a ime je dobila upravo po mnogobrojnim nalazištima uz rijeku Cetinu.

 

U današnjem je Gardunu bio vojni logor, najprije sjedište VII. legije, a poslije Naziv Cetina ili Cetinska krajina zemljopisno označuje zapravo područje srednjega i gornjega toka rijeke Cetine, od njezinih izvora podno Dinare (najznačajniji su Milaševo, Vukovića vrelo i Četnikovo vrelo) pa do ulaska u kanjon ispod Trilja. To se područje, s površinom većom od 1500 km2, poklapa s povijesnim prostorom negdašnje srednjovjekovne Cetinske županije koja je za mletačke uprave dobila naziv Cetinska ili Sinjska krajina kako se često i danas naziva. Izvan su se njezina sastava nalazili tek sjeverozapadni dijelovi današnje krajine koji su bili u sastavu Kninske županije, a tijekom 12. ili 13. st. posebna Vrhrička (Vrlička) županija.

Stoga se može reći da je Cetinska ili Sinjska krajina jedna od najstarijih hrvatskih povijesnih regija i cjelovit prostor koji stoljećima nije mijenjao svoje granice. U posljednjim administrativnim podjelama ta je regija najvećim dijelom pripala Splitsko-dalmatinskoj županiji (gradovi Sinj, Vrlika i Trilj i općine Hrvace, Otok i Dicmo), a tek manjim dijelom Šibensko-kninskoj županiji (općine Kijevo i Civljane). Na tom području ima danas približno 65.000 stanovnika u 79 naselja. Okosnicu regije u uskome središnjem dalmatinskome kopnenom području između obronaka Dinare i priobalja tvori rijeka Cetina s mnogobrojnim pritocima i svojim tokom povezuje nekoliko nevelikih polja (Cetinsko i Paško, Hrvatačko te največe Sinjsko) što su njezini glavni gospodarski i demografski potencijali.

Cetinska je krajina položena u pravcu sjeverozapad-jugoistok i prati planine koje je okružuju – Dinaru i Kamešnicu sa sjeveroistoč ne strane, a s jugozapadne lanac planina i brdskih visova Svilaje. Cetinska je krajina stoga oduvijek prometno povezivala dalmatinsko priobalne gradove sa središnjom Hrvatskom i Bosnom na sjeveru, dijelovima Dalmacije na zapadu te na istoku s Hercegovinom i južnim dijelovima Dalmacije. Povijesni prikaz i arheološka istraživanja Iako tragove naseljenosti na prostoru Cetinske krajine možemo pratiti još od paleolitika i mezolitika, o čemu svjedoče arheološki nalazi u Gospodskoj pećini iznad Milaševa izvora Cetine, neprekidnu naseljenost toga kraja možemo pratiti tek od ranoga brončanog doba (od 1900. do 1600. pr. Kr.) da se tu razvila tzv. cetinska kultura. Njezini si pripadnici živjeli na cijelom području�čč   ju srednje Dalmacije i Hercegovine, a ime je dobila upravo po mnogobrojnim nalazištima uz rijeku Cetinu.

Potkraj brončanoga ili početkom željeznog doba na prostor su se Cetinske krajine naselili pripadnici ilirskih Delmata, ratobornog plemena kojega su Rimljani uspjeli slomiti nakon niza vojničkih pohoda tek početkom 1. st.. O snažnom otporu koji su Delmati pružali rimskim osvaja čima iz svojih gradinskih naselja podignutih na obroncima okolnih planina i o dojmu koji su pritom ostavili svjedoći i činjenica da su Rimljani potom svoju dotadašnju provinciju ilirik nazvali Dalmacijom. Rimsku vladavinu na području Cetinske krajine obilježila je snažna urbanizacija o kojoj svjedoče ostatci utvrđenih rimskim logora u Čitluku (Aequum) i Gardun (Tilurium). Nesumnjivo je najveće naselje bilo 5 km udaljeno od današnjeg Sinja i već je za cara Klaudija (41.-54.) kao jedino u kopnenom dijelu provincije Dalmacije steklo status kolonije (Colonia Claudia Aequum), a vodu je dobivalo s izvora Cetine. U današnjem je Gardunu bio vojni logor, najprije sjedište VII. legije, a poslije i nekoliko manjih kohorti i drugih pomoćnih jedinica. Dakako da su Rimljani u plodnim poljima uz rijeku kao i drugdje gradili monumentalna stambena i gospodarska zdanja (villa rustica) čiji su ostatci i danas uočljivi na dvadesetak mjesta. Pod rimskom je vlašću Cetinska krajina bila sve do propasti Zapadnoga Rimskog Carstva (481.) kada je Dalmaciju osvojio germanski vojskovođa Odoakar. Kada su Odoakara 493. porazili Istočni Goti, cijelo je područje od mora do Drave (sa sjedištem u Saloni) bilo u sastavu jedinstvene vojne upravne jedinice. To je trajalo sve do 535. kada je državu Istočnih Gota napao istočnorimski (bizantski) car Justinijan I. U dugotrajnom je ratu država Istočnih Gota bila potpuno uništena. Bizantsko je Carstvo za Justinijana i njegovih nasljednika izgradilo duž cijele Cetinske krajine fortifikacijski sustav s nizom utvrđenih gradova, samostalnih utvrda i stražarnica čiji su tragovi i danas vidljivi (sinjski Grad, 􀃽a􀃾vina, Ruda, Udovičići i Gala). Ostatci utvrda svjedoče o tome da je područje Cetinske krajine bilo krajem 6. st. granični prostor pridošlog avarskog, slavenskog stanovništva i naposljetku hrvatskog te romaniziranog stanovništva.

Granica je u 7. i 8. st. bila upravo na rijeci Cetini.O razgraničenju pridošloga i romaniziranog stanovništva dodatno svjedoče i toponimi. Naime, na lijevoj strani Cetine nema preživjelih predslavenskih toponima, dok su na desnoj obali vrlo česti – Trilj (Tilurium), Sinj (Osinuium) i Dicmo (Decimin). Unatoč jakom obrambenom sustavu, bizantsku su vlast u Cetinskoj krajini srušili Slaveni (Hrvati) i Avari koji su u prvom naletu osvojili njezine sjeveroistočne dijelove i uspostavili vlast na rijeci Cetini, a u drugom naletu doseljavanja i preostali dio Cetinske krajine. Prekretnicu je u povijesti Cetinske krajine imalo Franačko Carstvo pod čijim se političkim utjecajem u 9. st. oblikovala Cetinska županija, a ona se u 10. st. prvi put spominje u sastavu Hrvatske.

Čini se da je prostor Cetinske krajine za ugarsko-hrvatskih kraljeva bio znatno napućen i da je doživio snažan gospodarski razvoj.

 

 

 

U početku je cetinski prostor bio kraljevo dobro, a potom u vlasništvu Splitske nadbiskupije (1078.-1210.), kneza Domalda (1210. – nakon 1243.), knezova Bribirskih (prije 1272.-1322.), kraljeva Karla I. Roberta i Dudovika I. Velikog, knezova Nelipčića (1345.- 1434.), Frankopana (1434.1437.), Talovaca (1437. – nakon 1453.) i Ulricha Celjskog (1456.). Nakon što je Ulrich iste godine poginuo u Beogradu kao posljednji muški izdanak toga velikaškog roda, došlo je do borbe koja je završila 1459. kada je veće dijelove Cetinske krajine zaposjeo ban Petar Špirančić (poslije cetinski i kliški knez), a dijelove oko plemićkog grada Čavine herceg Stjepan Vukčić Kosača. Nakon bana Pavla cetinsko je kneštvo prešlo u posjed hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina i njegovih nasljednika. Turci su cetinski prostor pokušavali  zauzeti u nekoliko pokušaja krajem 15. i početkom 16. st., a Sinj je osvojen 1513. ili 1516. godine. To je uzrokovalo veliko iseljavanje stanovništva, uglavnom na sjevernodalmatinske otoke i u Slavoniju, a Cetinska je krajina bila podijeljena u nahiju Vrliku i nahiju Sinj i Cetina. Te su nahije najprije bile u sastavu vilajeta Hrvati sa sjedištem u Sinju, a poslije u sastavu Kliškog sandžaka.

Završetkom Morejskoga rata i mirom u Srijemskim Karlovcima (1699.) ve􀃼i je dio Cetinske krajine pripao Mletačkoj Republici koja je počela organizirati vojnu granice sa sjedištem u Sinju.Mletacka vlast nije pokazivala nikakvih ambicija u pogledu unaprjedenja gospodarskog i socijalnog života naših ljudi. Mlecanima je najvažnije bilo da se od Turaka brani granica i da narod placa porez. Mletacka vlast ne podiže nikakve javne ustanove, osim rijetkih za zdravstveno zbrinjavanje vojnika (lazaret i privremena bolnica). Nije otvorena nijedna javna škola, a jedinu osnovnu školu  u to je doba vodio svecenik, kojeg je placao sam narod. Nema putova, osim konjskih staza, a stari su rimski putovi razrušeni ili zarasli u šiblje. Mletacka se vlast nije miješala u narodni život, nego ga je pustila da se odvija ustaljenim kolotecinama. Cini se da je to bio osnovni razlog zbog kojeg je narod dobro prihvatio vlast “Prejasne” Republike (Serenissime), kako su zvali Veneciju, i nije se bunio nakon što se oslobodio od Turaka. A. Ujevic piše: “Nešto je ipak mletacka uprava imala privlacivo, što je zanijelo i osvojilo narod u Dalmaciji. Mletacka ih uprava nije dirala u njihovu drijemežu, puštala ih je da žive kako hoce.” (Ujevic, 1991.:167). To je, doduše, narodu odgovaralo nakon teških ratova s Turcima, ali ce dugorocno uzrokovati zaostajanje našeg kraja.

Do potpunog je ustroja Cetinske krajine kao jedinstvenoga vojno-upravnoga područja mletačke vojne granice došlo tek nakon mira u Požarevcu (1715.) kada je stavljena pod zapovjedništvo krajinskoga pukovnika. Budući da je status vojne granice Cetinska krajina zadržala sve do propasti Mletačke Republike 1797., ona je poput ostalih dijelova Dalmacije, ostala bez ikakva gospodarskog razvitka.

Mletačka je republika konačno pala 1797. godine. Mirom u Campoformiu (danas Campoformido u Italiji) o njenoj su se podjeli dogovorili Napoleon Bonaparte i austrijski car Franjo I. Francuskoj je pripala Lombardija, a Austriji veći dio “Prejasne Republike”, pa tako grad Venecija, Istra, Kvarnerski otoci, Dalmacija i Boka kotorska.

U našim je krajevima, izuzmemo li kratko razdoblje francuske vladavine, nastupilo austrijsko “dugo 19. stoljeće”. Termin “dugo 19. stoljeće” upotrijebio je slavni engleski historičar E. J. Hobsbawn. Za njega “dugo 19. stoljeće” traje od francuske revolucije 1789. godine do kraja Prvog svjetskog rata 1918. godine. Ono u Zapadnoj Europi počinje u znaku građanske i industrijske revolucije; drugim riječima i simbolično rečeno, u znaku francuske Deklaracije o pravima čovjeka i engleskog parnog stroja kojem će se kasnije pridodati nova dostignuća na području demokracije te tehnički napredak (Hobsbawn, 1962.).

Što se tiče naših krajeva, može se reći da “dugo 19. stoljeće” počinje padom Mletačke Republike 1797. godine, a završava s Prvim svjetskim ratom odnosno raspadom Austro-ugarske carevine. Uzgred rečeno, neki autori danas pišu o tzv. “kratkom 20. stoljeću”, koje počinje 1918. godine, a završava rušenjem Berlinskog zida 1989. godine. To je stoljeće obilježeno velikim totalitarizmima, ratovima i stradanjem stanovništva, s jedne, te silnim razvojem proizvodnih snaga i društva masovne potrošnje, s druge strane.

No, vratimo se događajima koji su odredili povijesni okvir zbivanja u našem kraju. Kada je pala Mletačka Republika, narod u Dalmaciji mahom je tražio sjedinjenje s Hrvatskom. Radi toga je posebna dalmatinska delegacija krenula u Beč, ali je uspjela doći samo do Senja. Odatle je preko pukovnika Casimira uputila apel hrvatskom banu Ivanu Erdödyju da izvrši sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskoj. Ovo narodno htijenje za priključenjem hrvatskoj matici nije, međutim, uslišeno. Austrijski ministar vanjskih poslova Franz Thugut oduzeo je 1797. godine generalu Matiji Rukavini civilnu upravu nad Dalmacijom i povjerio je carskom komesaru Raimundu Thurnu. Thurn je, pak, otvoreno zastupao protalijansku politiku, a na štetu interesa hrvatskog dalmatinskog puka.

Prva austrijska vladavina u Dalmaciji trajala je samo sedam godina, tj. do kraja 1805. godine kada je, u prosincu, Požunskim mirom Istru i Dalmaciju Austrija morala ustupiti Napoleonu. Francuska je vojska pod zapovjedništvom generala Molitora u veljači i ožujku 1806. godine zauzela Dalmaciju. Istovremeno je ruska i crnogorska vojska ušla u Boku kotorsku, da bi je napustila već 1807. godine nakon što je sklopljen mir u Tilzitu. Spomenimo da je 26. svibnja 1806. godine francuski general Lauriston na prijevaru, radi tobožnjeg odmora svojih vojnika, zauzeo dubrovačke utvrde i tako dokinuo Dubrovačku republiku. Nakon Napoleonova poraza u Rusiji, 1813. godine, završava se razdoblje francuske vladavine, a naši krajevi ponovno dospijevaju pod austrijsku vlast, koja je za to na Bečkom kongresu 1815. godine dobila mandat europskih sila, kada je nastala poznata “Sveta alijansa” europskih sila pobjednica.

Tako francusku u našim krajevima slijedi stoljetna austrijska vladavina (1813.-1918.). Važno je da je devetnaesto stoljeće vrijeme kada se Europa s obzirom na civilizacijski razvoj definitivno diferencira na zapadnoeuropsku jezgru i istočnoeuropsku i južnoeuropsku periferiju, u koju spadaju i naši krajevi. Na istoku i jugu Europe društva su opterećena ostacima prošlosti, u nas i dugotrajnom borbom s Turcima, pa modernizacija ovdje teče vrlo sporo u odnosu na Zapadnu Europu, odvija se više na simboličkoj nego na stvarnoj razini (Puljiz, 2000.).

Mada je kratko trajala, francuska je uprava snažno obilježila naše krajeve, pogotovo u gospodarskom području. Ipak, narod nije dobro prihvatio Francuze. O Francuzima su, prije njihovog dolaska, u naše krajeve stizale loše vijesti. Donosili su ih i vojnici koji su pod mletačkom zastavom ratovali protiv Napoleonovih trupa. Uostalom, francuska revolucija u narodu nije bila prihvaćena, nego je doživljena kao prevratnički čin usmjeren protiv tradicije i prirodnog poretka “ancien régimea”. Nadalje, Francuze je pratio glas bezbožnika, koji su ubili svog kralja, a uz to su oni širili običnom puku nepoznate i teško razumljive ideje o građanskim pravima i slobodama. Za vrijeme francuske vladavine izbile su pobune čiji su inspiratori i vođe bili franjevci (Andrija Dorotić i drugi). Marmont, vojni upravitelj Dalmacije i najmlađi Napoleonov maršal, u svojim je memoarima zabilježio da se u našem kraju ništa ne može učiniti protiv franjevaca, jer jedino njima narod vjeruje.

Bilo je, međutim, i drugih razloga nezadovoljstva naroda francuskom upravom. Francuzi, naime, su za svoje ratne pohode novačili naše mladiće, pa je zbog toga bilo bježanja na turski teritorij, u Bosnu i Hercegovinu. K tome, Francuzi su u našim krajevima poduzimali zamašne javne radove na koje su prisiljavali ljude, što također u narodu nije bilo dobro primljeno.

Ipak, kada se to razdoblje sagleda s povijesne distance, francuska je uprava za svoje kratko vrijeme pokrenula mnoge korisne stvari, koje su ugrađene u napredak našeg kraja, bez obzira na to što to naši ljudi svojevremeno nisu prihvatili.

Podsjetimo da su Francuzi u nevjerojatno kratkom roku izgradili poznatu Napoleonovu cestu duž cijele Dalmacije, od Obrovca do Boke kotorske. Ta je cesta prolazila Zabiokovljem, a na Turiji građeno je, ali je ostalo nedovršeno, veliko svratište, o kojem je svojevremeno pisao I. Aralica u svom romanu “Graditelj svratišta”. Ovako dugu cestu brzo je bilo moguće izgraditi upravo zahvaljujući masovnoj mobilizaciji domaćih ljudi, koji su tada, vjerojatno po prvi put, sudjelovali u velikim javnim radovima. Nisu to rado činili, jer je ta obveza, kao neka vrsta kuluka, bila nametnuta od strane države. Uostalom, za taj rad naši ljudi nisu bili plaćeni, osim što su dobivali hranu, koju su štedjeli kako bi jedan njen dio sačuvali za svoje obitelji.

Maršal Marmont u svojim memoarima spominje naknadu u hrani koju je za rad na izgradnji ceste davao našim seljacima:

“Svaki čovjek primao je dnevno jedan vojnički kruh ili dva obroka, dakle više kruha nego što ga je ijedan Dalmatinac pojeo kod kuće. … Isto tako, kada bi završili prije predviđenog roka, napuštali bi gradilište prije petnaestog dana odnoseći cjelokupne petnaestodnevne obroke kruha kao nagradu, ohrabrenje i nadoknadu za uloženi trud … Tri ovako ušteđena dana pravila su im ogromnu radost koju je nemoguće opisati” (Maršal Marmont, 1984.:71).

Zanimljivo je da se ovom građevinskom pothvatu Francuza, kada se ovamo vratila austrijska vlast, divio i sam austrijski car Franjo I., unuk Marije Terezije.

Zabilježeno je da je Franjo I., nakon što je u Dalmaciji vidio Napoleonovu cestu, rekao svom kancelaru Metternichu: “Upravo je šteta što maršal Marmont nije ostao još dvije ili tri godine dulje u Dalmaciji”. (Ujević, 1991.:195)

Francuzi nisu gradili cestu samo u Dalmaciji. Poznato je da je 1811. godine general Vukasović, kako je narod govorio, “s novci i Primorci” sagradio Lujzinsku cestu prema Rijeci, nazvanu u čast Napoleonove žene Marije Lujze.

Francuzi su, nadalje, organizirali kopanje bunara, trudili su se oko unapređenja poljoprivrede, podizanja higijene stanovnika. Civilni upravitelj Dalmacije Vicencio Dandolo osobno je napisao uputstva za sadnju krumpira, nove kulture u našim krajevima. Mnogo se nastojalo na sadnji dudova (murvi) radi uzgoja svilca. Nadalje, Francuzi su organizirali cijepljenje stanovništva protiv kuge, otvarali su škole i sirotišta. Najdalekosežnije je po posljedicama bilo proklamiranje privatnog vlasništva nad zemljom, koju su dotada seljaci obrađivali uz obvezu vršenja vojne službe.

Prvi put se u to vrijeme počinju tiskati novine na hrvatskom jeziku. Naime, od 1806. godine u Zadru, paralelno na talijanskom i hrvatskom, izlaze novine “Kraglski Dalmatin”. Ipak, Francuzi su pretjerivali u nastojanju ukidanja nekih starih seljačkih običaja, kao što su derneci, umaknuća djevojaka i slično, jer su smatrali da to seljacima donosi velike i nepotrebne troškove. Dakle, nisu razumjeli njihovo dubinsko kulturno značenje.

Ukupnu bilancu francuske vladavine u našim krajevima, bez sumnje, treba pozitivno ocijeniti. Uostalom, tako o vladavini Francuza sudi i povjesničar  A. Ujević: “Mora se priznati da je puno učinjeno. U svemu se, istina, nije postigao uspjeh, ali su ishodi francuskog vladanja pridonijeli ne samo tadašnjem nego još više kasnijem narodnom preporodu. I u materijalnom pogledu ostaviše vječni spomen u našim krajevima” (Ujević, 1991.:201).

Nakon napoleonovskih ratova, u našim je krajevima zavladao mir. Ratovi se i dalje vode, ali daleko od nas. Austrijske vlasti naše ljude novače, no više nema ratnog pustošenja našeg područja, kao npr. u doba kandijskog ili morejskog rata. Pogotovo je u Europi miran i prosperitetan kraj 19. stoljeća, kojeg su Francuzi nazvali “lijepa epoha” (la belle époque). U nas je to vrijeme učvršćenja seljačkog posjeda, usvajanja novih kultura, a osobito povećanja broja stanovnika te početka velikih prekomorskih migracija.

 

 

 

Stanje se nešto popravilo za kratkotrajne francuske uprave (1809- 1815.), a Sinj i Krajina znatnije promjene doživljavaju tek u drugoj polovici 19. i početkom 20. st.

 

POVIJESNO  VJERSKI PRIKAZ  ŽIVOTA   ŽUPE   -OTOK-kod  Cetine

 

Od  katoličkih  župa   u  svijetu  i u  hrvatskoj  a  u   splitskoj  nadbiskupiji   župa  Otok   svakako  spada  u rijetke  župne  bisere ,ili  bolje  rečeno.   To  je  “biser-župa”, jer  to je  – “OTOK  ko  ni jedan”

 

 

Nije  ona to  samo zbog  svoga  tristoljetnog “Hodanja  s  Bogom”  na ovom  plemenitom  humusu  Cetinske  krajine,   nego je ona  posebni  biser zbog svoje  vjere;  zemlja  u  kojoj  se  Božji  poziv  i  ljudski  odgovor  tako  susreću i  prožimaju  da se stvorio  u njoj   duboki  i  iskonski   “humus”kršćanskog života  čiji je  plod  nepokolebljiva  povjerenje  u  Boga  i Crkvu  njezinih brojnih  sinova  u  redovništvu i  svećeništvu  te  kćeri  u  redovništvu.  A   zemlja  gdje se  tako  susreću  i oplođuju  Božji  poziv  i ljudski odgovor  jest  zemlja “obećanja” ,blagoslovljena  baština  u kojoj je  Bog  bio  i  ostao  glavni  protagonist  života i rasta,  a  vjerni  Otočanin  ponizni  sluga Božji  i  vršitelj  volje  njegove.

 

 

 

 

 

CRKVA  NA  POLOŽAJU   MIRINE  U  OTOKU  CETINSKOM

 

 

 


 

 

 

 

Mirine su kasnoantički sakralni kompleks s grobljem u Otoku, nedaleko

negdašnjega riječnog otoka Dugiš i od lijeve obale Cetine udaljeno otprilike 400 m. Otkrili su ga sasvim slučajno arheolozi Branimir Gabričević i Antun Ercegović tijekom istraživanja sojeničkog naselja iz neolitika na Dugišu. Ime Mirine dugo je živjelo u narodu iako je cijeli kompleks bio zatrpan zemljom, a slični se nazivi (mirus – zid) mogu pronaći na Braču i na Krku.

Prvi su tragovi pronađeni prije II.svjetskog rata kada je neki seljak pri oranju pronašao nekoliko ulomaka figuralne i ornamentalne plastike koji su bili dospjeli u splitski Arheološki muzej i prema stilskim značajkama svrstani u specifični kasnoantićki krug, poznat po pronađenim spomenicima u Bosni.

Dok su spomenuti arheolozi otkopavali na sasvim drugom mjestu, sjetili su se pronađenih fragmenata i uz pomoć  mještana utvrdili mjesto nalaza.

Nakon samo nekoliko dana kopanja pronađen je zid velike jednobrodne bazilike razmjerno velikih dimenzija(duge 23 m). Radi se o gotovo kvadratnoj građevini s polukružnom apsidom koja je opremljena klupom za svećenike i katedrom. Sa svih se strana na osnovni kompleks naslanjaju aneksi različitih dimenzija i namjene.

U složenom je narteksu na zapadnom pročelju bila grobna komora iako su grobovi nađeni i na drugim mjestima u crkvi. U prostoriji s južne strane svetišta nalazila se i krstionica s piscinom (bazenom) križnog tlocrta. Uz građevne je ostatke pronađeno dosta dekorativne kamene plastike osebujne ornamentike, s figuralnim i geometrijskim motivima,a osobitost je pojava dvostrukog pletera s reljefnim ispupčenjem, ukrašena kružnicama i kružićima. Pronađen je  i jedan  sarkofag iz doba kada je crkva građena koji jebio ukrašen reljefnim križem u kružnom okviru.Gabričević je crkvu djelomično konzervirao,ali o nalazima nije ništa napisao osim u Slobodnoj Dalmaciji   1955.      Čini se da ni istraživanja nisubila osobito temeljita jer je bilo tragova i na širem prostoru, pa je bilo pretpostavki da je tu bio i starokrš-čanski samostan, što međutim nisu potvrdila i georezistentna mjerenja1985. Crkvu je s obzirom na baptisterijproglasio biskupskom, pozvavšise na provincijske sinode održane 530. i 533. u Saloni kada je široki kopneni dio goleme  Salonitanske nadbiskupije, koja se prostirala do današnje planine Vlašić u Bosni, razdijeljen na tri nove biskupije:Mucrum na jugu,  Sanseterum na jugoistoku i Ludrum na sjeverozapadu.

Stoga je pretpostavio da je Ludrum bio zapravo današnji Otok, a da je pronađena bazilika zapravo bila biskupska crkva. Ipak to su osporavali mnogi autori, a posebno Ante Milošević [2] koji je utvrdio da je u odlukama sinoda iz 533. utvrđena južna međa nove biskupije i da njezinu južnu granicu određuju područja prijašnjih antičkih naselja – Magnum, Aequum i Salviae. To znači da je granica išla prostorom današnjega Drniškoga,Hrvatačkoga i Glamočoga polja, a da ostale međe nisu ni navedene jer su bile sukladne s granicama Salonitanske nadbiskupije. Stoga je nedvojbeno da u Otoku, koji je kao i cijeli prostor uz srednji tok Cetine ostao u sastavu nadbiskupije, nikako nije moglo biti sjedište biskupije Ludrum.

Štoviše spomenuo je i da je ona bila znatno sjevernije, možda i na prostoru današnjeg naselja Biskupije, kako je to davno bio predložio Vjekoslav Klaić.No neobična plastika koje nije bilo na prostoru Salonitanske biskupije te postojanje relativne velike crkve na prostoru gdje prije ni poslije nije bilo nikakva ukapanja, što je inače pravilo na cijelom prostoru Dalmacije i susjednih krajeva, potaknuli su ga na jedan smjeli zaključak da su crkvu u 7. st. izgradile izbjeglice koje su se povlačile pred avaro-slavenskom najezdom, možda čak i iz Sirmija, na prostoru koji je u to doba bio relativno siguran. Potkrijepio je to i sarkofagom sirmijske opatice u Manastirinama u Saloni. Pozvao se i na tvrdnje Konstantina VII. Porfirogeneta koji je zauzimanje Salone tumačio odmazdom avaro-slavenskih plemena za pljačkanje njihovog prostora s lijeve strane Cetine od strane romanskog stanovništva. Stoga su im jednom postavili zasjedu, pobijedili ih, oduzeli im oružje i zastave i tako preobučeni slobodno prošli pokraj Klisa i razorili Salonu. Poslije se situacija smirila, posebno i zato što je granica na Cetini prema tragovima postojala još i u prvim desetljećima 8. st. Valja dodati da Branka Migotti koja također ne vjeruje da je u Otoku bila biskupija, pretpostavlja da je crkva u Mirinama bila posvečena Sv. Luki evanđelistu jer je tom svecu,kao jedina u Cetinskoj krajini,posvečena i župna crkva u Otoku te da je na nju ta posveta prenesena .

1. POVIJESNE  I  GOSPODARSKE     (NE)PRILIKE

 

Kandijski rat (1645.-1669.) kojI su vodili Mletačka Republika i Turska za Kretu (Kandiju), bio je zlosretan za ljude u  Dalmaciji . U narodnoj predaji Kandijski je rat ostao zapamćen kao najgori od svih ratova. Budući da je turska moć u to doba postupno slabila, naši su se ljudi okretali Mletačkoj Republici, nastojeći se uz njenu podršku osloboditi turskog podložništva. Mlečani su ih sa svoje strane poticali na pobune i preseljenje na njihovo područje. Život u krajini tada je bio veoma opasan i težak. Uobičajene su bile pljačke, ubojstva, hajdučije, odvođenja na galije. Poznato je da su Mlečani u Kandijskom ratu trebali veslače za galije, pa su za to uzimali zarobljene Turke. Hajduci su to iskorištavali, pa su često hvatali domaće ljude i, predstavljajući ih kao Turke, prodavali ih kao robove Mlečanima. Zbog toga je župnik Vrdola iz Zabiokovlja uputio žalbu generalu Foscolu, moleći ga da obustavi ovu hajku na kršćane. Foscolo je molbi udovoljio i zaprijetio smrću počiniteljima takvih zlodjela. No bezakonja je i dalje bilo. O tome svjedoči zapis fra Nikole Gojaka iz Makarske: “Na god. 1668. miseca veljače i ožujka dovodoše hajduci mnoge kršćane na mletačke galije, više od 100 ljudi, ali skočiše fratri, te izopćiše iz Crkve njih, i njihove žene i svakog njihovog pomoćnika. Tako ih franjevci zasramiše” (Zlatović, 1888.:106).Nakon pobjede nad Turcima pod Bečom 1683. godine, Sveta je liga između 1684. i 1699. godine protiv Turske povela tzv. Veliki bečki rat. U našim krajevima taj je rat nazvan Morejskim, jer se u njemu Mletačka republika borila za Peloponez (Moreju). Bečki (morejski) rat završio je mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine. Tijekom tog rata u Dalmaciji je 1684. godine oslobođena Makarska i Zadvarje, zatim Sinj 1686. godine, Knin i Vrlika 1688. i Vrgorac 1690. godine. Kao granica s Turskom je uspostavljena tzv. Linea Grimani, a   Mlečani su novoosvojeno područje nazvali “acquisto novo” (nova stečevina).

 

 

G. Cantelli: Karta Dalmacije i susjednih regija, 1684

 

 

ŽUPA

Župa Otok smještena u  istoimenoj  općini Splitsko dalmatinske županije  u dolini rijeke Cetine  u istoćnom dijelu  sinjskog polja..Sastoji se od sela Otoka iUdovičića. Mjesto i župa Otok dobili su ime po otočiću Dugišu na rijeci Cetini, dugom 840 i širokom 132 m. Na tom su otočići pronađena dva sloja nastamba: stariji sloj sa sojenicama iz drugog tisućljeća prije Krista i mlađi ilirski sloj. Kršćanstvo se u tom kraju vrlo brzo pojavilo i razvilo. To potvrđuju sačuvani ostaci starokršćanske trobrodne bazilike s krstionicom i grobnim komorama na lokalitetu Mirine

 

 

 

 

 

 

(Državna zaštita 24/73, reg. br. 712). Polukružni zid apside prati zidana klupa za kler s biskupskim sjedalom u središtu, što je neki arheolozi navelo na tvrdnju da je tu moguće bilo biskupsko sjedište (Ludrum). Na Gradini, prema Udovičiću, ostaci su srednjovjekovnog grada, moguće Cetine.

 

 

 

Po župi ima i stećaka, osobito kod kapele sv. Ante

na Roknjači.

 

 

 

Na groblju u Udovičiću ostaci su stare crkve iz XIV. stoljeća.

 

Drži se da je već 1687. god., nakon privremenog oslobođenja toga kraja od Turaka, u Otoku uspostavljena redovita pastorizacija pridošlog stanovništva pod vodstvom ramskih franjevaca. Ta se godina uzima kao početak župe Otok, koja je, osim današnjega Otoka i Udovičića, obuhvaćala i današnje župe Galu s Gljevom i Rudu. Otok su uvijek pastorizirali franjevci, članovi sinjskog samostana.

Sam  pojam  župe  priziva  nam zajednicu krštenih  vjernika  koji se  ukorijenjuju na  jednom određenom teritoriju  na kojemu  kroz  život  prožet  vjerom  stvaraju  svoje  tradicije.   U srcu  toga životnog prostora  uvijek je  župna  crkva”simbol  jedinstva i   središta  župnog  života”. Već je  tridentski  sabor    župu  smatrao  živim  organizmom  krščanskog  naroda u  krilu  određene  biskupije  u  kojoj  od  biskupa  određeni  svećenik vjernike  izgrađuje  i  posvećuje  vodeći ih k vječnom  spasenju. To  je  vrijedilo u  vrijeme  osnivanja  župe  Otok   kao  što  jednako  vrijedi i  danas.

KRŠĆANSKI  NAROD-

 

 

U  onim  teškim  vremenima  Bečkog  rata  (1683) ,kada  su  turci  za  svoj  neuspjeh  okrivljivali  krščansku  raju u Bosni  i na  njoj  iskaljivali  bijes, tužnim kršćanima  ne  preosta  ništa  drugo  doli  bijeg  u  carske i mletačke  zemlje  gdje  su se  nadali  naći, ta  radilo se o katolićkim  zemljama,,malo  mira, sigurnu  koru  kruha i  slobodu  vjere.   Usto ih je i sama mletačka  država  zvala  i  pomagala im u  bijegu

(Mlečanima  je  to  odgovaralo  jer  su se tako  napučivala područja u  Dalmaciji  i  regrutirali  vojnici, a  Turcima  su se  istovremeno  nanosile  velike  štete:  ostajali su  bez  raje  za obradu  polja i tako su im čitava područja  ostala  opustošena.  Naime ,prije polaska  na  “put  bez  sna” sami  je  narod  palio  sela pa je iza  njega  ostajala  sama pustoš. Ako  bi  se  narod i  predomislio  te  htio  ostati,  sami  su  mlečani  palili  sela. Tako je  1693.god.  u  Hercegovini  bilo  spaljeno  13  sela. – usp.G.Stanojević,  Jugoslavenske  zemlje  u  mletačko-turskim  ratovima XVI-XVIII VEKA, Beograd 1970, str. 398-400.

Tako  je  samo  u   Dalmaciju  do  1685,god. pristiglo  oko  25.000 ljudi iz  susjedne  turske  Bosne. I kad  je   Sinj 1536  -(1686,god oslobođen od  Turaka  pa  time i krajina  do  Cetine  postala  dio  mletačke   Dalmacije,  a zbog prethodnih  ratova  turskog  gospodstva   gotovo  ostala  pusta– ( u  Krajini  je  ostalo  samo  nekoliko obitelji;  neke  su se povratile iz  primorja, a neke  su se  turske obratile  na  kršćanstvo i  nastavile tu  živjeti.

Mletačka  ju je  Republika   nastojala  napučiti  krščanskim  stanovništvom iz  susjedne  Bosne.  Stoga  se i zbio  onaj  opjevani  izlazak  iz  rame  1687.god.,taj  “put bez  sna”naših  pradjedova,kako g nazva i opisa  u  romanu  “PUT  BEZ SNA”- I. A ralica (zg. 1982) što su ga vodili i organizirali  franjevci s mletačkim  oficirima. Ramski franjevci,prisiljeni na  bijeg  jer su  Turci po  Bosni  palili  njihove  samostane Modrić  1685,Srebrenica  1687), nisu opet slučajno  izabrali Cetinsku  krajinu za  svoju  novu  domovinu jer,kako piše  anonimni  izvjstitelj u  Beč, ”  ovi su  redovnici  imali  samostane  župe u tom kraju (zagori) dok je  još bila pod podložna turskom  gospodstvu.

Naseljavanje  sinjske  krajine  trajalo je i dalje,  bilo  da se  radilo  o  organiziranim doseljenjima  bilo onim pojedinačnim  kao što je  bilo  doseljenje  obitelji Milanović ,tako da se čini ispravnom tvrdnja kako je  naseljavanje trajalo od  1687. pa  sve od 1732.god.

Stanovništvo krajine, kao  i Otoka,  nije tu bilo starosjedilačko,   nego je  u vrijeme osnivanja župe tek pristiglo u ove krajeve i započelo novi život u kršćanskoj državi.Taj je narod stoljećima živio pod turskom vlašću,često je trpio progonstvo  zbog svoje vjere i nacionalnosti, a u  žalosnim  godinama  dugotrajnih ratova između Turske i Venecije nije mogao biti ni kulturno ni vjerski dobro poučen.

To je narod koji nema svojih mjesnih tradicija,narod koji je u borbi  i krvi stvorio svoju svijest pripadnosti hrvatskom narodu i Katoličkoj Crkvi, te je stoga na te vrednote i bio ponosan i spreman braniti ih krvlju i životom. Tu činjenicu potvrđuje i najbolje osvjetljuje ona  šačica Otočana koja se 1715.god. suprostavila  ogromnoj turskoj  vojsci iako im je svima  bilo jasno da je to  bio put u smrt.A to je bio čin dostojan  divljenja,kao što je divljenja dostojno  svako  mučeništvo zbog  vjere i narodnosti. Stoga danas možemo ustvrditi da je ova  župa,osnovana  1687,  zapravo  rođena u  mučeničkoj  krvi  1715.god.  —– Na 26. (srpnja, op.p.) pokušaše (turski vojnici, op.p.) zadobiti selo Otok, mjesto usred rijeke Cetine; obećavajući dva turska zapovjednika Otočanima, da će ih sa svim njihovim imanjem dati otpraviti u Livanjsko polje, i da im neće biti učinjena nikakva zla; ali Otočani odgovoriše da osim svoga života ne imaju nego praha i olova i da će se braniti do zadnje kapi krvi. Nu taj isti dan budući Turci zarobili dvije curice, koje bijahu pošle da nažnju trave za blago, doznadoše od njih da u selu ima puno žita i blaga, i da su tu sve obitelji.

Na 27. odpremiše dva golema odjela, jedan tatarskih konjanika, a drugi sejmena i spahija: prvi da plijeni po okolici a drugi da udari na Otok. Obadva im pothvata pođoše za rukom: prvi jer se stanovnici bijahu razbijegli; drugi jer se Cetina od samih turskih mrtvaca bila zajazila, pošto veliko mnoštvo Turaka, što u vodu bjehu skočili da preplivaju do otoka, tu izgibe što udušeno od vode, što od živog neprestanog ognja Otočana, koji se iznutra branjahu; ter preko mrtvih tjelesa, kano preko mosta, drugi jurišaše i provališe slabo obkolje, golim sabljama u ruci usrnuše i isjekoše oštrim mačem sve otočane što im pod ruku dođoše. Žene i djecu povezoše u roblje. (Ne spasi se nego 30 osoba, koje umakoše preplivavši Cetinu). Svi ostali pogiboše kao žrtva dušmanskog bijesa i mučenici vjere. Turci skupo ovu pobjedu platiše, jer ako naših pogibe 140, njih poginu tisuća. Selo međutim spržiše ognjem, ne odnesavši ništa.

Drugi svjetski rat u župi.

Tmurni oblaci svih teškoća Drugoga svjetskog rata nadvili su se i nad selima današnje Rimokatoličke župe sv.Luke OTOK . Narod je prihvatio NDH kao svoju države i ostvarenje stoljetnih snova. Mladići su se odazivali vojničkim pozivima u domobranstvo, a među ustašama ih je bilo malo. Seljaci se nisu odazivali ni pozivima partizana. Željeli su ostati na svome. Međutim baš u tom mirnom kraju, na tim mirnim ljudima neprijateljski je bijes pokazao svu svoju mržnju i u zločinačkoj akciji mnoge zavio u crno. Nakon kapitulacije Italije u Drugom svjetskom ratu (8. rujna 1943.) hrvatske su snage s njemačkim četama zauzimale dijelove Dalmacije. Početkom 1944. godine Nijemci su poduzimali borbene akcije. U njima je sudjelovala SS divizija Princ Eugen i bataljun Vražje divizije. One su 28. ožujka izvršile krvavi pokolj mirnoga i nevinoga pučanstva OTOKGALA i Rude, ali i drugih podkamešničkih sela.-


Na najokrutniji način ubijana su djeca, žene, starci i tek poneki muškarac sposoban za vojsku. Neshvatljivo je da čitavo proteklo vrijeme nije bilo ozbiljnijeg istraživanja, a tek rijetkipokušaji često su unosili zabune ili pisali neistine.O nevinim žrtava nema spomena u školskim udžbenicima, a prosječan građanin izvan sinjskogpodručja nikada nije čuo za ovaj zločin. Na nekim internetskim stranicama žrtve u selima ispod Kamešnice se prikazuju kao Srbi ili kao žrtve ubijene u Jasenovcu. Ako znamo da se na području Dalmacije u II.svjetskom ratu ništa strašnije nije dogodilo, a na čitavom području Hrvatske teško je pronaći sličan zločin postavlja se pitanje: Zašto se šuti? Nevine žrtve zaslužuju da se otkrije istina!Za sličan događaj u češkome selu Lidice zna čitav svijet. Nakon ubojstva protektora Češke i Moravske Reinharda Heydricha 1942. nacisti su strijeljali 340 stanovnika.

Pad Italije i dolazak Nijemaca u Dalmaciju.Da bi razumjeli što se dogodilo u proljeće 1944. u selima ispod Kamešnice

potrebno je pojasniti stanje u Dalmaciji poslije pada Italije. Nakon toga nastojat ću rekonstruirati akciju u kojoj se pokolj zbio te pojasniti događaje koji su potom uslijedili. Jasno, ovaj prilog zbog više razloga neće dati konačnu sliku o pokolju, ali će ukazati na mnoge nepoznanice i omogućiti da se bolje shvate okolnosti koje su dovele do zločina..

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslije iskrcavanja savezničkih snaga na Siciliju i svrgnuća Mussolinija stvoreni su uvjeti da fašistička Italija kapitulira, što se i zbilo u rujnu 1943. Njemačke snage i snage NDH iskoristile su novonastalu situaciju te su brzim prebacivanjem iz Bosne i Hercegovine nastojale preduhitriti partizanske snage i zauzeti što veći dio Dalmacije. Tako su već 9. rujna 1943. zrakoplovima iz Mostara u Sinj prebačeni dijelovi 7. SS divizije „Prinz Eugen“6. Na putu za Split, u Brnazama, pripadnici divizije ubili su 38 osoba, a mladoga franjevca Rafu Kalinića živoga su bacili u vatru7. Pripadnici iste divizije u Aržanu su ubili 28 osoba i zapalili crkvu8, u Veliću strijeljali 11, u Jabuci 16, u Košutama 41, u Turjacima 20, u Vojniću 259 osoba.

U Sinju su nešto kasnije za odmazdu strijeljali također 25 osoba10. Svojim prvim postupcima pokazali su da neće biti prijateljski raspoloženi prema lokalnom pučanstvu. Partizanske snage jačaju
Od samog početka rata na sinjskom području manje skupine partizana vrše povremene prepade na Talijane, što je uglavnom izazivalo odmazdu od talijanske vojske prema civilnom stanovništvu. Padom Italije nastale su veće partizanske postrojbe koje su se dijelom naoružale od preuzetog talijanskog oružja te je dolazilo do češćih okršaja sa snagama NDH i Nijemcima. Početkom 1944. nalaze se s lijeve strane Cetine. U prvih nekoliko mjeseci vrše učestale manje napade na njemačka i hrvatska uporišta  HRVACE , Han, Obrovac i  GALA . U drugoj polovici ožujka Nijemci češće vrše izvidničke pothvate pa ih veći broj biva ubijen11. Izvješća zaraćenih strana o tim sukobima razlikuju se u broju mrtvih i ranjenih.

Sveukupno, vrijeme prije pokolja u proljeće 1944. može se označiti kao jačanje partizanskih snaga i relativno pasivno držanje njemačkih i hrvatskih snaga.Njemački plan: likvidacija partizana na Mosoru i Kamešnici Zbog novonastale situacije Nijemci procjenjuju da se mogu naći u vrlo nezgodnoj situaciji. Njihove procje ne ukazuju da može doći do iskrcavanja savezničkih snagana hrvatskoj obali pa u tom pravcu poduzimaju niz akcija. S otoka i priobalnog područja vrše evakuaciju muškoga stanovništva, a isto poduzimaju i na području Metkovića, Vrgorca i Imotskog12. Prema stanovništvu postupaju krajnje neprijateljski i odvode ga na prisilni rad. Evakuacija se provodi bez znanja hrvatskih vlasti pa ministar za novooslobođene krajeve dr. Edo Bulat često prosvjeduje kod njemačkih dužnosnika, ali bez ikakvoga uspjeha.

Kako je već spomenuto, borbena moć partizanskih postrojbi na Mosoru i Kamešnici je jačala te bi mogla biti kobna za Nijemce ukoliko dođe do savezničkog iskrcavanja u Dalmaciji. Time bi se vrlo lako mogli naći u blokadi. Zbog toga se odlučuju na brzu akciju. Zapovjednik Druge oklopne armije, general Lothar Rendulic, daje zadaću V SS brdskom korpusu da isplanira i provede akciju kojom bi se osigurala zaleđina njihovim snagama14. Zapovjednik korpusa general Arthur Phleps formira borbenu skupinu od korpusne pričuve, a za čelnog čovjeka određuje generala Josefa Küblera, zapovjednika 118. lovačke divizije. Sastav skupine je sijedeći: – Jedna bojna 118. lovačke divizije, – Treća bojna 14. puka 7. SS divizije „Prinz Eugen“ – Prva bojna 370. puka 369. „Vražje divizije“.

Uz navedene snage u akciju bi se po potrebi uključile njemačke i hrvatske snage koje su se već nalazile na prostoru Splita i Sinja.
12 HR DAST, fond 262 – IHRPD, kut. 97, 98, 99 sadrže mnogo dokumenata koji izvješćuju o evakuacijama što ih provode njemačke oružane snage.
Jedan primjer je brzojav koji je stigao iz zapovjedništva Druge oklopne njemačke armije 4. 4 1944. zapovjedništvu V SS korpusa. U brzojavu između ostaloga stoji: …od 3929 sposobnih za vojsku samo ih je 837 zadržano i angažirano kao radna snaga. Izvjestiti odmah, zašto nije angažiran veći broj sposobnih za vojsku. Načelnik stožera Grupe armija
F predložio je da se čitava Dalmacija proglasi borbenom zonom te da svu vlast u Dalmaciji imaju njemački zapovjednici (Isto, kut. 98).
13 Zbornik Dalmacija, knj. 10, str. 1618.
14 Zbornik Dalmacija, knj. 10, str. 1447. General Rendulic je upravo na prvi
dan zločina u sinjskom kraju, 28. 3. doletio iz Beograda u Split. Nije se javio predstavnicima NDH, što je do tada bila uobičajena praksa, a sutradan je posjetio Knin te se sastao s njemačkim i četničkim zapovjednicima (Isto,
str. 1453).
15 369. divizija, zvana „Vražja divizija“, njemačka je postrojba u sastavu Wehrmachta, formirana 1942. kao legionarska. Časnici i dočasnici bili su uglavnom Nijemci iz Austrije i Njemačke a vojnici hrvatski dragovoljci iz domobranskih i ustaških postrojbi. Vlasti NDH nad ovom postrojbom nisu imale nikakve nadležnosti.
Akcija se pripremala u velikoj tajnosti, tako da su političke strukture u Zagrebu i Splitu za nju doznale tek po njezinom otpočimanju. Pokolj u Docu Donjem Akcija je krenula iz pravca Imotskoga 25. ožujka 1944. Bojne 369. „Vražje divizije“ i 118. lovačke divizije krenule su prve sa zadatkom stezanja obruča oko partizana. Glavnim pravcem djelovanja kreće bojna 7. SS divizije „Prinz Eugen“. Partizani se nalaze na obroncima Mosora u okolici Doca Donjeg u Poljicima. Vidjevši brojnu vojsku koja je krenula na njih pobjegli su dijelom u Mosor, a dijelom preko Cetine prema Trilju. Pružali su otpor u pokretu toliko da osiguraju što sigurniji uzmak. Dana 26. ožujka posljednji i najmanji dio bojne 7. SS divizije „Prinz Eugen“ čini strašan pokolj U Docu Donjem. Pripadnici bojne su na najokrutniji način ubili zatečeno stanovništvo, uglavnom djecu, žene i starce, njih 275. Dan poslije, rano ujutro, vojnici su krenuli prema Trilju i Sinju16. Tijek akcije u sinjskom kraju Prije početka njemačke operacije Dinarski partizanski odred se nalazio dijelom u prostoru Gale, Gljeva i Otoka, a Deseta dalmatinska brigada bila je raspoređena u Rudi, Podima, Krivodolu, Ljutu, Rožama i Voštanima. Njeni dijelovi bili se smješteni i na brdu Jelinak prema Tijarici. Dio Mosorskoga odreda koji je došao iz Poljica razmjestio se na području Čačvine i Velića. Ukupna brojčana veličina partizanskih vojnika je oko 1 50017. Napuštajući područje Doca Donjeg bojna 118. lovačke divizije dolazi u prostor Trilja, a bojne 369. i 7. SS divizije preko Sinja dolaze u prostor Hana. Prva je pristigla bojna 369. „Vražje divizije“ i bez zaustavljanja krenula cestom prema Livnu.

No, već dolaskom na uzvisinu iznad Hana bojna zaokreće desnim krilom u pravcu Gljeva što je iznenadilo borce Dinarskoga odreda. Došlo je do borbe koja je trajala do predvečer. Na partizanskoj strani bilo je mrtvih, ranjenih i zarobljenih. Plan bojne 369. divizije bio je dolazak do večeri u Voštane, no zbog partizanskog otpora došli su do Korita, gdje su i prenoćili. Takav razvoj događaja doveo je do sasvim drugačijeg rezultata od planiranog. U noći, 27./28. ožujka 1944. partizani koji su bili smješteni u Otoku, Rudi, Podima i dalje prema Kamešnici napustili su položaje i povukli se prema Voštanima. Dio Mosorskog odreda s područja Čačvine i Velića prebacio se na prostor Rude u zaseoke Kamberi i Bitunjci, no i on se odmah povukao s Desetom brigadom. Partizani su napustili položaje bez ikakve obavijesti civilnom stanovništvu. Sa sobom su poveli samo mali broj civila18. Manje skupine partizana povukle su se pred jutro čuvajući tako odstupnicu glavnini snaga. Nastavak akcije u utorak ujutro 28. ožujka Bojna 118. lovačke divizije krenula je od Trilja na prostor Velića, Vrpolja, Strizirepa i Tijarice19. Njima su se
priključili i dijelovi 15. domobranske pukovnije iz Sinja. Njihova je zadaća bila zatvoriti desnu stranu obruča te spriječiti izvlačenje partizanskih snaga južno od poteza Trilj – Tijarica. Na prostoru Tijarice i Kamenskog prema Aržanu nalazio se i dio borbene skupine „Šimić“20. Bojna 369. „Vražje divizije“ nastavila je kretanje prema Rožama Na putu bojna je imala manje sukobe s partizanima koji su pred njima uzmicali. Poslijepodne bojna je stigla u Voštane, gdje je prenoćila. Zadaća bojne bila je spriječiti izvlačenje partizana prema sjeveroistoku. Kako je kasnila, prije njezinog dolaska u Voštane većina partizanskih snaga prebacila se upravo preko Voštana na bosansku stranu prema Buškom Blatu.
Bojna 7. SS divizije „Prinz Eugen“ kretala se s prostora Hana i Gale u tri skupine. Prva je krenula oko 6 sati, a posljednja i najmanja oko 8 sati. Njihova zadaća bila je razbijanje partizanske jedinice u pokretu. Na njihov zahtjev pridodana im je satnija domobrana s postaje Han da čuva leđa od mogućeg napada partizana21. Prve dvije skupine imale su manja prepucavanja s partizanima i napredovale po planu.

Dolaskom u Otok i Rudu zarobile su više muškaraca da im nose opremu i municiju, te opljačkanu stoku.

Posljednja skupina jačine dva voda do 60 vojnika krenula je oko 8 sati iz Hana prema Gali i dalje prema Otoku. Zapovjednik borbene skupine bio je bojnik Bernhard Dietsche.
Pokolj Prolazeći navedenim područjima, pripadnici bojni 118. lovačke divizije, 369. „Vražje divizije“, prva skupina bojne 7. SS divizije „Prinz Eugen“ te pripadnici oružanih snaga NDH ne ubijaju civilno stanovništvo. Ovo je važno napomenuti jer se često pokolj pripisuje svim sudionicima akcije. Pripadnici treće skupine bojne 7. SS divizije „Prinz Eugen“, kao i u Docu Donjem, počinili su stravičan pokolj.
Izvješća o pokolju zapovjednika raznih postrojbi samo se u detaljima razlikuju, kao i izvješća dužnosnika nižih i viših razina. Velik broj preživjelih žrtava, svjedoka toga zločina, dao je izjave o pokolju. Izjave su sačuvane23. Na temelju spomenutih dokumenata može se opisati slijed pokolja počinjenog 28. i 29. ožujka 1944. na prostoru od Gale do Kamenskog24.
U Gali su pripadnici posljednje skupine bojne 7 SS divizija „Prinz Eugen“ ubili troje civila.
Dolaskom u Otok, u zaselak Milanovići

, pripadnici iste bojne skupili su stanovništvo bez obzira na spol i
godine, odveli u nekoliko kuća, neke strijeljali, a neke poklali i zapalili. Nakon toga, isto su učinili i po drugim zaseocima. Sveukupno, ubili su 187 djece, žena i staraca i zapalili većinu kuća.
Preko brda, pripadnici bojne stigli su u Rudu, u zaseoke Kamberi, Bitunjci, Rosandići i Crljeni, te poubijali sve što su zatekli. Nekoliko osoba izbjeglo je sigurnu smrt. Odatle su se vojnici spustili u Malu Rudu i učinili isto. Na Medvidovom guvnu strijeljali su 72 osobe, polili benzinom i zapalili. Ukupno u Rudi su ubili 282 osobe. Iz Rude su stigli u selo Podi, zaselak Ratkovići i ubili 76 osoba. Tu su otkrili 12 skrivenih stanovnika zaseoka Kundidi. Sve su ih pobili. Predvečer vojnici su stigli u selo Krivodol gdje su i prespavali. Srijeda ujutro, 29. ožujka 1944. bio je koban dan za većinu stanovnika. Vojnici su 159 osoba sakupili u nekoliko kuća, ubili i zapalili. Pojedinci su se uspjeli spasiti. Nakon Krivodola vojnici svraćaju u zaselak Lagatori, u kojem ubijaju 22 osobe.
U selu Ljut vojnici se razdvajaju u dvije skupine, jedna kreće prema Grubišićima, a druga prema Šipićima.
Stanovništvo Šipića i Grubišića snašla je ista sudbina, većina ih je pobijena, ukupno 136.
Poslije podne vojnici su stigli u Voštane. Isti scenarij,zatvaranje u kuće, ubijanje i spaljivanje. I ovdje se tek mali broj osoba spasio. Stradalo je 337 osoba. Napuštajući selo Voštane vojnici su na putu prema Kamenskom naišli na skupinu od 54 muškarca, uglavnom iz Otoka i Rude koje su zarobili pripadnici prve i druge skupine bojne 7. SS divizije „Prinz Eugen“ i natjerali da im nose opljačkano po selima do granice. Na povratku kućama muškarci su uhvaćeni i strijeljani iznad Kamenskog, na Njivicama.
Osim zločina ove skupine dogodio se i zločin u Rožama, u zaseoku Miljen. 28. ožujka, pripadnici druge skupine bojne 7. SS divizije prolazili su kroz ovaj zaselak prema Voštanima. Partizani su zapucali i ranili jednoga njemačkog časnika. Iz kolone se izdvojila manja skupina,vratila u zaselak te ubila i zapalila 22 osobe.

Tko su ubijeni?

Kako je već navedeno, počinitelji zločina ubijali su sve koje su zatekli u selima: djecu, žene, starce. Svi stradali bili su Hrvati. U pojedinim selima (najvišeOtok i Ruda) ubijen je veliki broj osoba koje su bile u  rodbinskoj vezi s domobranima, ustašama, legionarima u njemačkoj vojsci ili onima na radu u Njemačkoj25. S druge strane, stanovništvo sklono partizanima nije bilo brojno i dijelom je napustilo postradala sela zajedno spartizanima


Tko su počinitelji pokolja?


Sve navedene pokolje (osim posljednjeg u Rožama) počinili su, njih manje od 60, pripadnici III. bojne
14. puka 7. SS divizije „Prinz Eugen“. Divizija „Prinz Eugen“ nastala je 1942. godine. Zapovjednici su joj časnici iz Njemačke ili Austrije, a vojnici pripadnici njemačke narodnosne skupine (volksdeutscheri) s područja NDH, Bačke i Banata, koji su govorili i hrvatski i srpski jezik, zavisno otkuda su dolazili. Postrojba je bila u nizu akcija diljem Srbije i NDH, uglavnom na području Bosne i Hercegovine. Kako je u ovoj akciji sudjelovala samo jedna bojna podređena izravno zapovjedništvu V SS brdskog korpusa, zapovjedništvo divizije koje se u vrijeme pokolja nalazilo na prostoru Sarajeva ne snosi nikakvu odgovornost za ovaj pokolj27. Nadalje, važno je reći da niz dokumenata suvremenih pokolju ukazuje da je u spomenutoj bojni bilo i Srba iz Banata kao i Četnika s područja Dalmacije.28 Njemačko- četnička suradnja u Dalmaciji odvijala se intenzivno usprkos zaključku predstavnika NDH i Hitlera o protjerivanju Četnika iz NDH kao neprijatelja. Suradnje je bilo prije, u vrijeme i poslije pokolja. Jedan od njemačkih načina „sklanjanja“ četnika bio je njihovo uključivanje u njemačke postrojbe, što je podrazumijevalo oblačenje u njemačke odore.Svjedočanstva pojedinih preživjelih kao i mnogi dokumenti, nedvojbeno potvrđuju da je u skupini koja je počinila zločin bio određeni broj četnika.


(Regionalnog operativnog centra) Cetina br. 245/44 od 12. 4. 1944. o raspoloženju stanovništva na postradalom području navodi se: …pomalo su ljuti na partizane, jer su se naglo povukli, i pitaju se zašto nisu partizani ih branili… Što se tiče ishrane partizana dalje stoji: Već više od pola godine čitava XX. divizija i dva odreda ishranjuju se uglavnom iz sela s ovu stranu Cetine, te je narod jako osiromašio. Jasno, sve ovo ne umanjuje odgovornost počinitelja zločina!

Povodi za pokolj

O samom povodu za pokolj ima najviše nejasnoća. Arhivska dokumentacija nastala neposredno nakon
pokolja ne daje konačan odgovor. Jedan od povoda za počinjeni pokolj mogla bi biti osveta za stradanje većeg broja njemačkih vojnika na cetinskom prostoru prije samog pokolja. To se može zaključiti iz odgovora generala Phlepsa ministru Bulatu.
U razjašnjenju počinjenog pokolja sudjelovala su dvojica najodgovornijih osoba Trećeg Reicha u NDH.
Opunomoćeni vojni predstavnik general Gleise von Horstenau zapisao je: Kako je, međutim, došlo do slučaja u Otoku, to je tajna, mislim na motive. Dodao je da mu je njegov službenik rekao …da je masakr djelo folksdojčera, koji su na taj način hteli da se osvete zato što su svoja imanja u srednjoj Slavoniji morali da prepuste Hrvatima,a sami da se presele u Srijem. Njemački veleposlanik general Siegfried von Kasche rekao je da su žrtve bile ženei djeca hrvatskih vojnika u njemačkoj i hrvatskoj vojsci,da se pokolj može objasniti samo bezuvjetnim odbojnim držanjem njemačkih zapovjedništava prema Hrvatima.
Ponašanje njemačkih zapovjednika i postrojbi u Dalmaciji, naročito od ožujka 1944., potvrđuje stav
njemačkog veleposlanika. Ako se ovome doda činjenica sudjelovanja određenog broja četnika u pokolju, koji su bili gorljivi neprijatelji Hrvata i koji su do tada na sličan način počinili niz zločina (1942. sela ispod Mosora te masakr u Biteliću), motivi postaju puno jasniji.

Postupci vlasti NDH poslije zločina.

Svi lokalni organi vlasti i vojna zapovjedništva izvjestili su svoje nadređene o počinjenim zločinima. Mješovitopovjerenstvo izišlo je na teren da bi ustanovilo razmjere stradanja civilnog pučanstva i to samo u selima Otoku i Rudi. Dalje nisu išli iz sigurnosnih razloga. Ministar Bulat i prvi čovjek lokalne uprave u Splitu Nardelli poduzeli su niz aktivnosti kako bi se utvrdili i kaznili počinitelji. Bulat je napisao prijedlog note njemačkim vlastima u Berlinu te ga proslijedio u Zagreb. Istovremeno je dao uhititi 70 četnika s prebivalištem u Splitu.

Nijemci su ultimativno tražili puštanje tih četnika na slobodu no nakon čvrstoga Bulatova stava puštena su samo trojica s njemačkim dokumentima. Nota upućena njemačkim vlastima samo je dijelom dorađena u Zagrebu i dostavljena diplomatskom predstavništvu NDH u Berlinu. Predao ju je otpravnik poslova Tomislav Sambunjak s nekoliko fotografija urađenih na mjestima zločina.

Nota je jako razljutila njemačku stranu. Među ostalim tražilo se kažnjavanje zločinaca na mjestu zločina. Nikakav pozitivan učinak nije donijela za hrvatsku stranu, uz to je na zahtjev njemačkog ministravanjskih poslova von Ribbentropa Pavelić smijenio svoga ministra dr. Stijepu Perića, koji je označen kao odgovoran za sadržaj Note.
Bulat je tražio objašnjenje i kod zapovjenika V SS korpusa generala Phlepsa. U odgovoru je Phleps stradalo pučanstvo označio kao komunistički nastrojeno i da u ta mjesta od prije godinu i pol nije kročila niti hrvatska niti njemačka vojska i da se ovdje slobodno mogla razvijati crvena republika. Još je dodao da se ovo stanovništvo – iako hrvatske nacionalnosti – neprijateljski postavlja prema snagama koje napreduju, i da aktivno učestvuje u partizanskoj borbi, što je točno i konstatirano.

Naveo je da su ovo uzroci žalosnih događaja, koji su doveli do ubijanja žena i djece.
Ministar Bulat je ponovno pisao Phlepsu 22. 4. 1944. Opisivao mu je detaljno stanje na području gdje se zločin dogodio, osvrnuo se na prošlost toga kraja, brojčanu zastupljenost u hrvatskim oružanim snagama i dr. Između ostaloga piše: Pučanstvo (…) nije nikada bilo raspoloženo komunistički usprkos okolnostima što su u tim predjelima dugo haračili partizani …Upravo protivno čitav je taj kraj dao izvanredno mnogo ustaša i domobrana i dobrovoljaca u legiji…
Koliko ta zvjerstva mogu da djeluju na aktivne pripadnike naših oružanih snaga nije potrebno naročito izticati, ali ću Vam ipak kazati da sam imao prilike razgovarati s dva ustaška časntika od koji je jedan u tim pokoljima izgubio 6 djece, ženu i majku, a drugi 4 djece te oca i majku.
Bulat je pisao i njemačkom vojnom predstavniku u Zagrebu generalu Glase von Horstenau te veleposlaniku generalu von Kascheu. Sve u svemu, Nijemci su prešli preko pokolja ne mareći za zahtjeve hrvatske strane. Ovaj je pokolj djelovao kao šok za čitavi Cetinski kraj, a naročito za one čija je rodbina stradala. Bilo je i prijedloga da se krene za počiniteljima, ali od toga se odustalo zbog vezanosti za njemačku oružanu silu, ali i zbog straha od nje.

Jasno da je veliki broj domobrana i ustaša te legionara bio nezadovoljan daljnjom suradnjom s Nijemcima no ipak su ostali uz njih do kraja zbog slijepe politike vođa NDH!Sve ovo pokazuje kakav je bio položaj NDH u odnosu na Treći Reich Partizani se vraćaju Tri dana nakon pokolja, u ista sela došli su partizani i otpočeli s intezivnom mobilizacijom. To što se dogodilo jedino je njima u vojnom i političkom smislu išlo na ruku. Započeli su i s pripremama za veće operacije. Nakon mjesec dana napali su Aržano, ali bez uspjeha, no za dva mjeseca u ponovnom napadu su ga zauzeli. U toj akciji ubili su 200 domobrana, a 130 ih zarobili. Radilo se uglavnom o domobranima iz okolnih sela Dalmacije i Hercegovine. O ovoj akciji u svome izvješću Štabu XX. divizije 4. 6. 1944. piše zapovjednik III. brigade43 Ivan Vulin. U jednom dijelu navodi: …zarobili 130 od kojih su naknadno svi likvidirani, sem 4 za koje se ustanovilo da nisu ustaše i da mogu ostati u redovima NOVJ…44 Zarobljenike su odveli do sela Podi iznad Graba i pobacali u jamu u blizini zeseoka Markovići.

Iako nisu imali nikakvih dokaza da su ti domobrani sudjelovali u ubijanju civilnog pučanstva, prikazali su ih kao počinitelje i okrutno prema njima postupili.
Partizansko glasilo Okružnog NOO Split Glas borbe donosi članak Ubij ga druže gdje se opisuje akcija na Aržanu, a u zadnjem dijelu iznosi se jedna vrsta priznanja: 123 bijedne kukavice prolazile su selima Kamešnice.

U njihovim ušima odzvanjao je jauk i plač poklanih dvi hiljade seljaka. Dovedeni su zlotvori da im narod Kamešnice sudi. Milosti nema. Kletva za njima ide od kuće do kuće. Žene, djeca, sve što je ostalo živo ispod njihovih noža viče: ’Ubij ga druže.’ Stigla ih je osveta.
Jamarima je mjesto u jami . Ni za ovaj zločin nikada nitko nije odgovarao. 10. dalmatinska brigada je 17. 6. 1944. pohvaljena i proglašena udarnom od strane Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske. Slavlje je održano u selu Ruda iz kojeg je prije pokolja dva i pol mjeseca ranije pobjegla. Tužna priča o odnosu prema ubijenima, ali i prema preživjelima nastavila se i poslije rata i traje, nažalost, sve do današnjih dana.

SVJEDOČANSTVO

”Bilo pa prošlo. Šta ja iman pričat o tome. Prikinite razgovor o tome. Bilo pa prošlo!” Kad ovo čujete od čovjeka koji je kao dijete gledao kako mu krvnik majku a odmah potom sestru Lucu pogađa iz puške usred čela, koji je i sam pogođen u nogu, koji je prigušivši krik boli i gutajući dim dok krvnik ne napusti zapaljenu kuću kroz plamen spasio život, onda morate zašutjeti s dužnim razumijevanjem boli koju pobuđuju Vaša pitanja, i čekati dok sam počne izlijevati svoj jad. Kad Vam se učini da su zakazali svi osjećaji u čovjeka koji priča kako je između devedeset i šestero masakriranih tražio svoje najmilije i pronašao mrtve oca, majku, ženu, dvoje djece i sestru, onda njegovu bol otkrivate duboko sraslu s njegovim bićem kao metak koji se negdje duboko zabio i srastao s tkivom i kostima. Tek tada ćete razumjeti odsutan pogled čovjeka pred kućom kad vam poslije dubokog uzdaha kaže da je to kuća u kojoj je pod mrtvima ostao živ. Zastat ćete s takvim i u najvećoj žurbi pred ruševinom za koju Vam kaže da je u njoj izgorjelo trideset i petero ljudi od kojih svatko ima svoje ime. Kad u nekrologu na dan 28. ožujka 1944. godine počnete čitati imena očeva, majki, djedova, baka, mladića, djevojaka, djece i dojenčadi, imena čitavih obitelji, s područja koje omeđuje Kosinac, Cetina i Ruda, koji toga istoga dana nedužni stradaše i izgovarajući njihova imena nabrojite 481, onda Vam se, unatoč nagovoru da to uzmete kao stvar koja je ”ˇbila pa prošla”, javi neodoljiva potreba da saznate kako se to dogodilo, kako se to moglo dogoditi, tko je to učinio i zašto je to počinio.
Marčanska bura i led nisu nikakva rijetkost u Cetinskoj krajini. Ali, 28. ožujka 1944. godine, dan na koji je puhala nezampaćena bura, koja je nosila drvlje i kamenje a led do moždine probijao, ne razlikuje se od drugih i ne pamti po svojoj izuzetnoj klimatskoj oštrini, već po žalcu po zle kobi koja svojom oštricom pokosi stotine ljudskih života pod skrovitošću vlastitih obiteljskih krovova, u toplini ognjišta i kolijevke, zatečene za obiteljskim stolom, izvedene na kućno dvorište, odvedene kao tegleća marva do odredišta na kojem ih krvnik smaknu kao nedužnu jagnjad. Dan prije ”prošla je kroza Sinj jedna velika kolona njemačke vojske u kojoj je bilo i četnika”, piše u Kronici koju je vodio don Jozo Melki, rudski župnik koji je tada boravio u Sinju. ”Sada su otišli kroz Glavice na Han gdje su prenoćili”. Kako je spavala ta vojska, ne znamo, ali žitelji Milanović-Litre i Milanović-Trapo spavali su mirno, iako su dočuli da dolazi neka vojska. Dolazile su i odlazile različite vojske. Pravedan nema razloga za uznemiravanje, mislili su. I doista, prvi koji toga jutra oko osam sati proviriše glavom na tu hladnu buru ugledaše vojsku, njemačku, kažu, sudeći po uniformama. Ana Milanović-Litre, tada djevojka od 18 godina, pošla je u štalu pomusti krave.Za njom jedan vojnik, traži mlijeka. Dok je muzla, on je s njom počeo razgovarati. Bilo joj je čudno da govori ”naški”, a njemački vojnik! Kad je zatražila objašnjenje on joj reče da nije Nijemac već da je iz Banata. U njegovoj pratnji vratila se u kuću i iznenadila kad je u njoj našla velik broj susjeda, a dovodili su i ostale. Sa sobom su imali neku ”mapu” i ”knjigu” po kojima su provjeravali radi li se o mjestu i o ljudima koje su očito tražili. S obrazloženjem da će doći njihov zapovjednik, održati im govor i ispitivati o partizanima, sve su Litriće doveli u jednu a Trapiće u drugu kuću. Zahtijevali su da povedu djecu i starce, čak i jednu nepokretnu staricu, jer će navodno biti pretres kuća, pa bi se, ostanu li sami, mogli uplašiti. Neki su čak obukli i bolju odjeću. Kad je ljudima ipak postalo sumnjivo, počeli su pokazivati potvrde koje su dobile od hrvatske vlasti kao granciju njihove lojalnosti hrvatskoj državi, ustašama, domobranima, a time i njihovim saveznicima – Nijemcima. 

Pokazavši takav dokument, pokojni je Stipan Milanović- Litre dobio odgovor: ”Dobro, znamo mi vas.” Drugi su pak rekli da ih to ne zanima. A kad je jedan vojnik ipak htio više znati o njima, a u odgovoru čuo da iz njihovih obitelji ima fratar koji je ustaški kapelan, da imaju časnika u ustaškoj vojsci, da je najveći broj u domobranima i da nitko nema u partizanima, bjesno je uzviknuo:”Dosta,dosta! Dosta ste mi napunili glavu!
U paničnoj napetosti ljudi su se počeli pitat što će se s njima dogoditi. Tada su im rekli da će ih streljati. ”Kad je on to reka, onaj se krsti, onaj moli ispovid, onaj diloskrušenje, oni vapi Boga, oni Gospu, oni Isusa Krista.Gospe spasi dušu!” (Iskaz preživjelog Nikole Sladovića koji je stanovao kod sestre udate u Litrića). Potom su zatražili da otvore prozor. Iljenko Milanović-Litre, šesnaestogodišnji mladić, otvorio je prozor, a jedan je vojnik odmah naslonio mitraljez. Miljenko mu reče:”Nemojte nas pobit. Gonite nas ustašon, di bilo!” On reče:”Mi ustaše i tražimo za pobit i njihove familije!” Nisu odmah zapucali pa je narod mislio da ih samo žele uplašiti. Međutim, izgleda da je mitraljez bio neispravan pa su donijeli drugi. Ni prije ni poslije nitko od tih vojnika nije rekao ni jedne njemačke riječi, a u tom trenutku čula se neka zapovijed na njemačkom. Počeli su pucati s prozora, pa s vrata, a potom s hodnika probivši pleteni zid. Na zapomaganje nekih ranjenika i plač jednog djeteta koje je ležalo u narjučju mrtve majke, psovali su i potom ubacili tri bombe. Kad se sve utišalo, zapalili su kuću. Opazivši da je kuća počela gorjeti, ranjenici, nekoliko žena i četiri mladića uz pomoć jednih drugima, izvuku se ispod mrtvih tjelesa i sa sobom ponesu dvoje preživjele djece, Juru i Pericu, te povedu još nekoliko djece koja su se skrila po kućama. Jedna od preživjelih žena vodom iz vučije ugasi vatru. Tako ”Bog je da da nisu izgorili mrtvi”.
Kad im se učinilo da više nema vojske, pošli su prema pećini koja se nalazi ispod glavne ceste. Pucalo je za njima ali nitko nije pogođen. Trojica mladića počeli su bježati prema Cetini, a četvrti, Nikola Sladović, pošto je bio teže ranjen, vratio se u jednu štalu. Iako je bura stvarala vodenu maglu, Karlo je preplivao, Miljenko i Bože pobjegli su prema Gali, žene i djeca ostali su u pećini. Poslije nekog vremena na vratima štale u koju se zatvorio Nikola pojavuio se jedan vojnik. Vidjevši ga ranjena upita ga nije li partizan. U tom trenutku na vratima se pojaviše ”trojica ustaša”. Kad je taj vojnik u njemačkoj uniformi ugledao njih, jednostavno je između njih pobjegao. Ustaše su se raspitale što se dogodilo. Nisu mogli vjerovati dok se sami nisu uvjerili. Čupajući kosu jedan je od njih potrčao za tim vojnikom, ali je on u međuvremenu umakao. Zbrinuli su Nikolu i potom odvezli u bolnicu.

Toga je jutra jedan od brojnih otočkih domobrana u Sinju, Stipica Norac-Kljajo, s ”ćuke poviš Grčića kuća” opazio dim u Otoku. Na to je odmah upozorio svoga suborca i sumještanina Ivana Jakića zvanog Kraljević. Zajedno su otrčali zapovjedniku Raki. Budući da nisu imali prijevoznoga sredstva, trčeći su se uputili u Otok preko Hana.Za njima su krenuli i drugi otočki domobrani, njih više od ”dvadeset”. ”Mi smo za tri kvarta sata bili do naše crkve u Otoku”, kaže Stipica. Na putu su susreli preživjele koji su pošli prema Hanu, a i preostale iz pećine uputili prema Hanu. Oko otočke crkve bili su postavljeni njemački topovi koji su pucali prema Bitunjskom brdu i drugim podkamešnišničkim selima. Kraljević je odmah otrčao do njemačkoga zapovjednika i vičući ga pitao što to rade s ljudima čiji su sinovi, očevi, braća – svi u domobranskoj vojsci. Zapovjednik navodno nije ništa znao, ali je obećao da će izdati naredbu da to ne čine. Tada se ta vojska najvjerovatnije nalazila kod Perkovića. Je li naredbom zapovjednika ili zbog drugih razloga, svakako u Lokića, Čekića i Šutrića nisu palili ni ubijali.
U neposrednoj blizini crkve, u zaseoku Mačina bili izveli na gumno sve ljude s Glavičice. Anka Sladović r. Mačina priča da su oni kao djeca imali čitanke sa slikom Pavelića. Kad su vojnici koji su ih izvodili vidjeli te čitanke rekoše: ”Ovi nas je i uputio da vas sad istramo vanka.” Kad su načuli dolazak domobrana, odustali su od svojih namjera i otišli. To su isto učinili u priblaću. U trenutku kad su naišli Stipica i Kraljević, prikupljali su ljude u Džimbega. Već su prikupili oko 80 ljudi iz Jelašaca i Priblaća. Kad su domobrani ljutito prosvjedovali, oni su međusobno nešto govorili na njemačkom – prije toga su s njim razgovarali naški – i odustali su od ubijanja. Poveli su ih najprije od Žuljevića, potom prema Kamenskom, da bi se, pošto ih je uhvatila noć, ponovno vratili u Žuljevića i sutradan poveli prema Sinju. U Sinju su se svi otočki domobrani potpisivali za njih. No, unatoč tome poveli su ih prema Imotskom, s obećanjem da će se vratiti, kako se i dogodilo. Sutradan je komisija u kojoj je bio i spomenuti Stipica Norac Kljajo, izišla na očevid. Sve je dokumentirano i fotografirano. U Litrića su istoj prostoriji, prema popisu koji se nalazi u župnom uredu u Otoku, bile 24 unakažene žrtve. ”Bog je da da nisu izgorili mrtvi”, ali su zato svi Trapići, njih 35, živi izgorili, izuzevši Andriju koji je uspio pobjeći, a u bijegu je bio ranjen, i Pavla koji se skrio sa svoje dvoje djece. S njima je izgorjelo i devetero susjeda Plavšića.

U susjednim zaseocima Šimunovića, Jukića, Mihoča i Midenjaka nitko nije stradao. Potom su krvnici ušli u Stranu. Ubili su četvero Brčića, dvadeset i devetero Katića, sedamnaestero Smoljića, petero Radnića, jednaestero Ešteka, troje Perića, troje Sladovića, sedmero Bodača, troje Marinovića, troje Vojkovića, osmero iz plemena Vladova Šesto, jedno od plemena Vladova i četvero Đula. Petnaestero ih je odvedeno i pobijeno na Kamenskom (četvorica Tadića, po trojica Vuleta i Botica, Marinovića i Sušić-Jurića po dvoje, te po jedno od Žižića i Čeka). Ukupno, dakle 171 osoba. Saznalo se također da je tog istog dana u Gali stradalo troje ljudi a od onih koji su bili odvedeni osmero je ubijeno u Rudi i na Kamenskome. Svoj koljački pohod zločinci su nastavili na Bitunjskom brdu. Najrevniji su koljači tamo prispjeli oko 11 sati. Bura i led nisu jenjavali pa su ljudi unatoč topovskim napadima ostali u kućama. Neki su se skrili u obližnju pećinu, a drugi su je opet nastavili budući da je topovska pucnjava prestala. Načuli su da bi mogla naići neka vojska pa su svi izvjesili bijela platna, ali nisu napuštali domove.

Bilo je vrijeme ”ručka”. Jozo Bitunjac pok. Luke priča da je s ostalim članovima obitelji jeo začinjenu puru kad je ušao jedan vojnik, ”priko njega onaj okrugli doboš: ‘ Dobro jutro!’ – ‘Dobro jutro’ – naški govori. ‘Čiča!’ – zove on moga ćaću. ‘Oj’ – Kaže izađi vanka. Moj pok. ćaća kaže: ‘ Evo sa’ ću’. I nije odma’ izaša. On viče: Oćeš izać il’ nećeš’. Izaša ćaća, za njin mater, za njin tri sestre i ja… On njega pita: ‘ Jesi ti partizan?’. Kaže ćaća: ‘ Nisan!’…. A vidu se partizani gori kako bižu prid njimon… Kad ja ugleda tamo dalje da najprije ubi Anu i Anđu pok. strica… Uto jedan onin šmajseron po mom ćaći. A mater: ‘Ajme meni!’, i prema ćaći. A oni i po njoj. Kad ja to ugleda – biž u kuću. Za mnon sve tri sestre i mali Maćov, Braco. Oni sili oko vatre a ja se sakrio za ambar. A on uđe i zapuca po njimon. Krv po kući… Sve se svalilo k meni. Ode on vanka. Zapalila mi se ona gornja kuća, vatra ulazi na vrata. Ja da ću vanka – njizi četri prid kućon. Opet se ja vratio i sijo. Kad ja vidin da ću izgorit – opet kroz tu atru i kroz ti dim. Gori i jedna i druga kuća. Ja izletijo povri kuća a ta vojska iđe prema meni. Ja se opet vratijo kroz tu vatru i dim u jedan vrta prid kućon. Lega u jedan zaboj…
Kad su oni otišli ja se povratijo u kuću. Ugasijo tu malu kućicu. Tu su mi dvi sestre ranjene a dvi ubiene. Sestra i stričevka i ja mali Blažov, Braco osta živ.” Na drugom kraju susjedstva izveli su ljude iz kuća i okupili na jedno mjesto. Ante Bitunjac kaže: ”Moj je ćaća nosi Itlerovu šapku. Ja znan kad je leža u pojeti onde je bila Itlerova slika i šapka. I on to iznijo. Kažu: ‘ Neće Švabo nas’. Dok je on to pokaza – aj ća!” Pokojnog Antu Bitunjca, starijeg čovjeka, priža Jozo Bitunjac pok. Petra, upitali su je li partizan i potom zapucali na nj. kad je bio pogođen zavikao je:”Gospe moja, šta je ovo jutros!” ”U tom trenutku svit je počeo bižat. Ja san – priča Jozo – uvatijo svoju sestru od pet godina za ruku. Jednu 35 do 40 metara odatle, jedan je na kamen postavio ono na nagore šta san kasnije dozna da je mitraljez. Lega i samo kosi. Svit pada. Vojska iulazi u selo i tuče. Kuće počele gorit. U kućon ovce, magerad, konji, kokoši, mačke, sve skiči jer sve gori. Mi smo ostali živi jer je bio velik dim pa oni nisu mogli u dim. Mi smo kroz dim u jednom pritorku pogodili na vrata jednog kućerka. Plamen ulazi. Gasin robu na sestri i na sebi. Nit ja pitan di je mater, nit ko pita za koga.” U međuvremenu još su došli neki u taj kućerak. ”Onda san ja izaša vanka. Plamen. Oboša san po komšiluku do po sela da vidin ima li još vojske. Od stra san priskaka mrtve. Možda san priskočio i priko pokojne matere, sestre, brata. Ja nisan ništa vidio

Od vojnika nema niko. Kad smo prikučili vrata da ne ulazi dim, tuče na vrata. Zove: ‘Brajo!’ Kad ko? Sestra Mara ranjena. Njoj rafal skinio svu livu stranu… U tomu, stari jedan, Pava, obe mu ruke pribijene, zove mene. Uvejo i jega tu… Kad smo pošli svi vanka, poveo san sestru Anđu i metijo je na kosti, kroz selo. Onde leže mrtvi, Anđa, Iva, sve i’ po imenu mogu nakontat… Sestru Anđu nisan skinio za četri ure s kostiju… Kad smo ugledali dim u Rudi, vratili smo se. Posli po ure naiša je pokojni ćaća iz Rude. Kad je ugleda nas! A šta će? Sve je gotovo.” K onima u pećini naišla je karavana vosjek s najmanje ”dvadeset konja”, priča Ante Bitunjac. ”Svega natovarilo na konje. Ka ono naši ljudi radili u Češkoj. Kad meni jedan govori: ‘Ajde mali, vrati one konje!’ A drugi govori: ‘Vidiš da se pripa, nemoj!’ On sve naški govori: ‘Nek iđu u rupu dok naš oficir naiđe’… Vojska je sva otišla a ti’ oficira nema. Pera otišla vidit šta je u selu. Kad se vratila kaže da su mi baba i did mrtvi za lastavicon. Oboje izgorilo, još plamen iz njizi iđe. Mater mi i dvi sestre izgorile. Njizi ja nisan vidio. A najžalije mi brata Dušana (2 godine). Na njemu sva robica izgorila, a tilo ništa. Dan danas je meni ža toga diteta. Osmero iz moje obitelji poginulo… I onda kud?… Od mirirsa stat ne možeš – ka’ ljudsko meso gori.” Tu na Bitunjskom brdu ubiše pedesetčetvero ljudi. Susjedni zaseok Kambera nije znao što se dogodilo Bitunjcima pa je i njih pedesetšestero snašla ista sudbina, a jednako tako tridesetsedmero Crljena.
Ubili su i tridesetčetvero ljudi u zaseoku Radmana. U Malu Rudu naišli su konjima. Ne znajući puta niz grede, priča preživjela Pera Jurković, dvije djevojke, kćeri pok. Bajile, pokazale su im put. S istim su obrazloženjem prikupili ljude, naime da će im držati govor i da će ih fotografirati. Istovremeno su i pljačkali kao što su to činili na Bitunjskom brdu i drugdje. Kako je zapisao don Jozo Melki, Marko Marijanović, koji je ostao živ ispod streljanih, pričao je kako je jedan vojnik iznio iz kuće Andrije Botice, koji je radio u Češkoj, jednu ”inceradu doviknuvši pr tom kolegi: ”Gle, Jovo, kako je lepa!” Iz te skupine okupljenih ljudi na Medvidovu gumnu, vidjevši da je jedan od vojnika postavio mitraljez, dvaput se pokušala izdvojiti Pera Jurković, koja je u narjučju imala sedmomjesečno dojenče. Treći put joj je to uspjelo, iako su pucali za njom. Na tom mjestu, kako priča Mišija Jurković koji je pokopao tjelesa, poginulo je 96 ljudi: 12 Belajića, 12 Botica, 11 Jurkovića, 15 Marijanovića, 7 Projića, 6 Putnika, 20 Rosandića, 14 Tadića. Tu u Maloj Rudi, u ”Kotliću”, preživjelo je svega 18 ljudi koji su se uspjeli sakriti. Druga skupina vojske koja je išla glavnom cestom kroz Rudu povela je sa sobom velik broj muškaraca, s obrazloženjem da im pokažu put. Samo ih je nekoliko uspjelo pobjeći, a 22 su strijeljani na Kamenskom. Tako je u Rudi u tom pokolju ukupno stradalo 299, u Otoku 171, a u Gali 11. svoj krvožedni pohod zločinci su nastavili s još više bjesa u Rožama, Ljuti, Krvodolu, Podima i Voštanima gdje je stradalo gotovo 1000 ljudi.
Ranjenici su istog dana ili sutradan odveženi u bolnicu. Neki su podlegli ranama, a nekima su rane zacijelile. Neki žive s metalnim krhotinama u tijelu, a zacijelo svi koji su bili izravno ili neizravno pogođeni žive s ugrušcima duševne boli za svojim najmilijima, za nedužnim, dragim ljudima, za djetinjom nevinošću, očinskom sigurnošću i majčinskom nježnošću. Neprijateljski nož i metak, žar zločinačkog plamena doseže do mnogih od nas koji smo bili prikraćeni djedova zagrljaja i poljupca bake. Do danas smo baštinici njihove sudbine. Te sudbine se ne odričemo, jer se njih ne odričemo. A sa živim žrtvama toga zločina imajmo razumijevanja. Jedan otac koji je kao dijete preživio taj pokolj kaže: ”Više puta se svadin sa sinon. Zašto? Znaš kako je meni bilo: ni matere, ni ćaće, ni kore kruva, ni krumpira, ni slanine. I živin cili život. A sin kaže – mora se živit. Ma je, moralo se živit, ali mi smo stra podnili od pokolja. To nije bilo za život. A sve se pritrpilo.” Ali ovakvi ljudi ne izazivaju samo osjećaj solidarnosti, sućuti i razumijevanja. Oni su nadahnuće. Nadahnuće životne snage, nade, vjere i odvažnosti, što je isti taj svjedok sažeo u sljedeće riječi:”Moga san sve šta san volijo i tijo. U sve san bijo zaljubljen. ” I poslije takvog iskustva biti zaljubljen – ”u sve”! Odakle bolje nadahnuće: zaljubiti se – ”u sve”.
”. Slušajući svjedočanstva preživjelih, 28. ožujka 1944. godine doima se kao lovačka hajka, ali umjesto na divljač, na nedužne ljude. Nikakvi vojno-strateški razlozi ne mogu objasniti razloge ovog pokolja. Ona može biti samo rezultat duboko ukorijenjene mržnje, ne prema trenutnom vojnom neprijatelju, već iracionalne mržnje prema pripadnicima jednog naroda. Stoga ta hajka nije bila usmjerena ni na partizane ni na ustaše ni na domobrane. Bila je usmjerena na Hrvate bez ikakvih predznaka. Znanost će najvjerojatnije unijeti više svijetla na staze koje vode pravim motivima i stvarnim izvršiteljima pokolja. Još uvijek može postajati određenih nejasnoća, ali nitko tko pokuša protumačiti tko je i zašto počinio ovaj strašni zločin ne može a da iza njega ne otkrije smišljeni čin, koji proizlazi iz prethodno stvorenog plana sustavnog uništavanja svega što je hrvatsko. Popratni događaji i pojedine osobe u tom činu samo su neznatni i nevažni instrumenti velikoga, đavolski izrađenoga sustava ugnjetavanja hrvatskog naroda. ”Bilo pa prošlo!” Bog da se nikada više ne ponovi. Ali ovaj će se događaj ”pokivati dok bude Boga i svita”, reče jedan svjedok. Bit će urezan na pločama naše duše, a nadamo se da će njihova imena biti skoro urezana i na kamenu spomen-ploču.

A znademo  da je krv mučenika sjeme  novih  kršćana(Tertulijan),  što  najbolje pokazuje  tristoljetna  kršćanska povijest župe i njezini  današnji  vjerski  život.

ŽUPNI  TERITORIJ  I  CRKVE

 

 

 


 

 

Potrebno je  naglasiti  da je  od osnivanja , 1687 , pa sve do  1718. god  (požarevački  mir 1712,mirom u srijemskim   Karlovcima granica  bila  rijeka  CETINA) teritorij ove župe ostao  pod  turskom  vlašću, premda je  lukava  mletačka uprava  već i prije i tasj teritorij  razdijelila   svojim podanicima, da bi u njima izazvala  želju  za borbom  protiv Turaka. Taj  naglasak nije  bez  značenja  jer generalni  vizitator  franjevačkog reda  Fra  G.  B apt.de Vietri 1708. izvješćuje da je župa -“OTOK s četiri sela  u kojima nema  ni crkve ni župske kuće, budući da se nalazi pod  Otomanskim gospodstvom,pa Turci to  ne dozvoljavaju. Služi je  župnik o.Mihovil  Buljan.” Prvi  spomen  neke crkve u župi  Otok  stoga i  imamo tek  1718.god. u redakciji II. pastirskog pohoda nadbiskupa S.Cupillija,gdje se čita:

Dana 11.(V) u petak  preuzvišeni  gospodin,poslužen od  serdara Vučkovića i  drugih harambaša (…), išao je  vidjeti  otok  na rijeci  Cetini, tj prvi od tri, a cilj toga putovanja je bio da tu označi i odredi kako podići malu crkvu u čast Bezgrešnog Začeća Djevice Marije,gdje bi se u svečanim danima mogla  služiti misa i na njemu kao i  na drugim  otocima u prigodi  bolesti i dijeliti presveta popudbina   (Visita  1718, br. 66-67,   f .67:  ” Adi 11 nel  giorno di   venerdi  monsig.Illmo,servito dall serdar Vuscovich,altri arambaša(…)  e  andato  a vedere la lsola posta nel fiume Cetina, ciole la prima delle tre, et il motivo di  questo viaggio  fu per  dissergnarvi e  commandar  come fare la errezione d una picciola chiesa dedicat all Immacolata  Concezione di Maria  Vergine, dove si posa nei giorni festivi celebrare la Messa et in occasione d infermi amministrare in questa, e nell altre isole il Santissimo Viatico.)

Iz rečenog se lako zaključuje koliko je bio mučan i nemiran život na granici kad se do 1718.god. nije  moglo ni mislit na  podizanje župne crkve.  Kad je nastupilo razdoblje  mira  i kad je  granica između  Turske i Venecije prebačena na Kamešnicu (Prolog), nastupilo je  za  cijelu krajinu, a posebno za ovu župu i njezine filijale Galu- http://www.franjevci-split.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=273&Itemid=7 Gljev -i Rudu, vrijeme korjenite obnove.

Ta se obnova osjetila na političko-upravnom području jer je cijela krajina bila 1722.god.podijeljena  na dvije  Serdarije. Serdarije su  bile obitelji  Vučkovića, sara, a nova obitelj  Grabovac. Povjesničari  smatraju da im je granica  bila CETINA. No barem krajem 18. st. kako se  vidi iz  odredbe A. Dieda iz 1792.god., Cetina nije  bila stroga granica između  Serdarija jer, prema toj odredbi, OTOK pripada  Serdariji – Grabovac, dok  Gala i Gljev pripadaju Serdariji-Vučković.

 

SERDARIE…


Serdaria   Vuscovich   ;                                     _                                              Serdaria   Grabovaz

 

 

 

 

Bernazze,    Bujalich,    Satrich,   Occluch,                                                        Zaziach,   Voštane,   Buggovi, Bitelich ,

Overglia,    Lizane,   Ghisdavaz,  Caracassizza,                                                Vedrine,   Camensco,   Ottoch,   Voinie,

Zuparizze ,    Cossute,   Strizirep,  Galla,   Borgo,                                            Vellich,  Budimir,  Jabuco,   Stermendolaz,

Voinich,   Dizmo,    Prugovo,  Voinich, Bisco,                                                      Ruda ,  Tiarizze,Udovicish,    Ugliane,   Grab,  Novasella,

Potravie ,     Radossich,  Vucipoglie ,  Gliev,Rose,

Varpoglie, Vostane,   Brochianaz,  Much,Grvazze,

Zelovo ,   Obrovazzo,    Glavizze,   Bitelich, Suaz,

Postigne,    Citluch,   Cossinaz,  Chiuline ,Gardun,

Turjaci,     Pisoje,     Neorich,    Dizmo,    Prugovo,

Corpiano,    Scacco,   Sotto Borgo,     Luzzane.

ŽUPNI TERITORIJ-CRKVE


 

 

 

Obnova krajine i sloboda vjere osjetila  se u župi  Otok u gradnji novih crkava. Budući d a im se župa prostirala od rijeke Cetine pa do vrha Kamešnice(Prologa)te uključivala i današnje župe Gali,  Gljev, Rudu, to su franjevci, župnici Otoka,sagradili na ovom brijegu,koji dominira cijelom župom,- crkvu u čast Sv.Luke evanđelista.

Najstarija župna crkva sv. Luke


Riječ je, vjerojatno,o današnjoj grobišnoj kapelici sv. Luke (Prije Uznesenja Marijina) ,u starom groblju,,izgrađena je u prvoj polovici XVIII.st.   Prije izgradnje nove crkve,  1885. g.  ona je bila župna crkva. Prva crkva je današnja apsida,a današnja lađa je naknadno dograđena,vjerovatno 1886.g. kako stoji uklesano na ploči iznad 6-latične rozete poviše vrata. U apsidi je je slomljen svod, a nad lađom su postavljene betonske gredice. U svetištu su tri prozorčića,  dva na luk,a onaj kod oltara je kvadratnog oblika. U pripremi je stručna obrada  i obnova crkve.U  1979. godini  podignuta je u groblju grobnica za franjevce.Preko puta starog groblja 1998.g. izgrađeno novo groblje sa mrtvačnicom. Kažemo da je crkva bila posvećena Sv.Luki jer se župnici Otoka u svojim matičnim knjigama potpisuju kao takvi,koje potječu od 1743.god.,  -te ulomak pregrade.


otok_spomenik Kod stare crkve je 1915.g.  podignut spomenik  palim  Otočanima u prigodi  200 obljetnice pobjede  Cetinjana  nad  turskom  vojskom  1715.g.  Spomenik je popravljen  1995. i psvećen  svim  Otočanima  palim  za slobodu  Hrvatske.

1715
SERASKER MEHMET PALEĆI I ŽAREĆI PO CETINI
OPKOLIO 27. SRPNJA ZBIG NA OTOKU
ODAKLE SE OTOČANI OD BOJA JUNACI
SA ŽUPNIKOM FRA STJEPANOM VUČEMILOVIĆEM
BESPRIMJERENOM HRABROŠĆU BRANE POBIVŠI HILJADU TURAKA
KAD SILA NADVLADALA RANE OSVOJIŠE SLAVNO PADE
STO ČETRDESET VITEŠKIH BORACA BRITKOM SABLJOM U DESNICI
BESMRTNIM ZATOČNICIMA RODNOG OGNJIŠTA VJERE SVETE
BLAGODARNO POTOMSTVO DVJESTOLJETNOJ USPOMENI PODIŽE
1915

 

 

MATICE


 

 

Stare matice koje se čuvaju u župnom arhivu Otoka:

 


Matica krštenih: – 1743-1776 (format  31,5   x 22,5). Ima 40 folija. Dosta je oštećena i nema korica. U njoj se nalazi potpis nadbiskupa P.Bizze od  2.VII.1747.

Matica  krštenih:  –1779- 1829  (format 44,5 x   15.5).  Matica je numerirana i ima 61  foliju. Nema korica i dosta je oštećena. Župnik franjevac  upisivao je krštenje  latinski, a kapelan glagoljaš hrvatski, glagoljicom i latinicom.  U njoj  je potpis  nadbiskupa  L. Cippica, 26.VI. 1792.

Matica krštenih: 1866-1876 ( format 42 x  28,5). Jezik je  hrvatski, broji 100 folija. Krštenja su numerirana po godištima.

 

Matica krštenih,umrlih i vjenčanih: 1759  ( format 30  x 10,5). Prve tri folije pisane su  glagoljicom a ostalo latinski.                                         kršteni   =  f.     1 -11,  vjenčani  =  f.   12 – 14,     mrtvi    = f. 16-17


 

Matica vjenčanih: 1750 _ 1779 (format 31,5  x  22,5). Ima  30  folija. Dosta je oštečena i bez korica. Jezik je latinski. U njoj je potpis  nadbiskupa I. L. Garagnina 1766.g.

 

Matica vjenčanih: 1778 – 1832 ( format 44,5  x 15,5). Dosta oštećena i bez korica, jezik latinski. U njoj je potpis iz 1787.god.nadbiskupa L.Cippica.

Matica mrtvih: 1743 – 1776. Ima 32 folije.

 

Matica mrtvih: 1779 -1836  ( format  44,5  x15,5). Dosta oštećena, jezik latinski.

 

Mrtvar: 1811. (format  29  x10 ). Popis mrtvih  od  1742.  i potpisuju kao župnici crkve Svetog Luke u Otoku.

KAPELA SV.ROKA


Tako je  nazivlje i nadbiskup P.Bizza  u svom drugom pastirskom pohodu 1750.Ta crkva,kao i mnoge druge u to doba,sagrađena od kamena u suho,vjerojatno pokrivena ševarom ili, u najboljem slučaju pločom, odisala je siromaštvom jer nadbiskup za nju naređuje : –  Neka se napravi sveti izvor(krstionica) i zatvori vratima s ključem,neka  se nabavi misal ; neka se napravi ormar iza oltara za držanje svetih stvari odvojeno; neka se  nabavi  misnica u više  boja,štola, manipul i veo ; neka se napravi ispovjedaonica-( isto,f.158:”Che sia fabricato il Sacro fonte a chiuso con portella a chiave; che sia provisto un Messale; che sia fabricato un Armar dietro I Altare per tenere li Sacri appartati; che si provveda una Pianeta di piu colori, stola, manipolo,borsa e velo; che sia provvisto un confessionario.”)

U isto razdoblju župnici Otoka  grade crkvu Svih Svetih u Gali, Sv.Jeronim na Gljevu,koje je posjetio i u njima podijelio sakrament sv. potvrde nadbiskup P.Bizza.Oko  1750.god. bila je podignuta i crkva Sv: Martina u Rudi. Za vrijeme svoga pastirskoga pohoda isti nadbiskup -”je pohvalio pobožnost tih vjernika koji su se stavili na izgradnju rečene crkve,koja nije bila pokrivena zbog siromaštva tog naroda”.

 

Crkva, Udovičići

 

Selo Udovičić također je pripadalo župi Otok, ali je imalo posebnu crkvu posvećenu sv.Roku.

Crkva Sv. Roka  na brežuljku  zvanom Šatorine  u Udovičićima postoji već od 1740.god., a možda i prije.

 

Do 1908. godine mjesto je imalo jednu crkvu, svu trošnu i ispucanu, tako da je

prijetila opasnost da jednoga dana padne i zatrpa prisutni puk. Tada je došao za župnika

fra Miho Kotaraš. Vidjevši stanje crkve, odlučio je svim silama poraditi kako bi se podigla

nova, doličnija zgrada. Prikupljao je prinose od seljaka, a s druge je strane nastojao potaknuti vlast. Budući da se upravo navršavala 60. godišnjica vladanja cara Franje Josipa I., iskoristio je tu priliku pa je 1909. godine svečano položen temeljni kamen. Rad se

nastavio, ali se zbog nestašice sredstava morao prekinuti. Tako je, uza sav trud župnika i

seljaka, crkva uglavnom dovršena tek 1912. godine. Diže se na brežuljku iznad sela tako

da se vidi sa svih strana prostrane Cetinske krajine. Sagrađena je od klesanog kamena.

Posvećena je 13. listopada 1912. Blagoslovio ju je splitski biskup dr. Ante Gjivoje uz

pripomoć desetak svećenika.

a  završena je  1917.g. Iznad  ulaznih  vrata s polukružnim  nadvratnikom  nalazi se  7.latična rozeta, a iznad pročelja je zvonik na preslicu s tri zvona.

Crkva je u Drugom svjetskom ratu bila zapaljena ali je nakon rata popravljena i uređivana od 1973.do 1978.g.

Od 1996. do 2002.god crkva je temeljito obnovljena: izgrađen je kor,prezbiterij je obložen mramorom,crkva je obojena i ozvućena,uređen okoliš.I nju je posjetio isti nadbiskup 1750. i odredio: -”neka se napravi izvor s vratašcima i bravom,neka se govori misa svakog trećeg blagdana.” Te siromašne crkve,građene u 18.st. diljem krajine i Otoka,bile su svojevrsno svjedočanstvo vjere i života tog naroda.Bile su građene isključivo prilozima i radom samih vjernika. To nepobitno svjedoči koliko je vjera bila živa u narodu i koliko je taj vjerni puk osjećao  potrebu vlastitih crkava da bi u njima slavio Boga i primao vjersku pouku.

Ako k tome  dodamo da je siromaštvo u to vrijeme bilo veliko i da je glad  bila čest gost i u  otočkim obiteljima, onda ta izgradnjam  zaslužuje pravedno  divljenje. U tim crkvama, kao i u mnogim drugim iz toga vremena, nije se čuvao Presveti oltarski  sakrament upravo zbog bijdnog stanja i udaljenosti naselja,kako izvješćuju splitski nadbiskupi!,   (1768.god).I kao takve,one su služile svojoj glavnoj svrsi:okupljale su narod na slavljenje nedjeljnje  euharistije,na primanje sakramenata  i na slušanje  Božje riječi.

 


Kad su krajem 19.st. popravile  gospodarske prilike otočkog seljaka i vjernika, a u tom razdoblju i općina probija i uređuje seoske putove,započinje i gradnja nove crkve  Sv.Luke   u blizine  prve izgrađene na Glavčici. Jer je “crkva stara, župska bila pretisna”-.

otok_sv__luka_staraNjezin kamen temeljac bio je blagoslovljen  15. travnja 1884,-(zžuo,1874-1888 . format 43 x 30,5) broj 31/1884:Na 15. travnja t.g. –    o. Petar  Krst. Milošević,župnik mjesta dozvolom   Pri.    i      Prep.      Nared.pod br.841 od 7/3  t.g.  prvi temeljni kamen nove crkve u ovom selu blagoslovi uz prisutnost   o.Petra  K.  Perkovića,  o.  Ivana Škopljanca, o. Josipa Malića, don Mihe Jerčića i    o.  Ivana Barbića,  o. Mate Vezelića i mnoštva naroda iz župe, Gale,Rude, i dr.. ), a prva je misa u njoj slavljena već 18.listopada, tj. na blagdan Sv. Luke.-(isto,br.86/1884: Svečano bi proslavljen god Sv.Luke ove godine u novoj Crkvi,gdje sveta misa bi rečena uz odnosnu  propovijed od   P.O.Ivana  Krst.Barbić- uz prisutnost mjestnog župnika fr.Petra Krst. Miloševića,     o. Mate Vezelića župnika Bajagića, o. Ivana  Miloševića žup.pom.Sinja,   o.  Nikole  Gojaka gvardiana Brača,  o. Ivana  Škopljanca  žup.Graba,  o Frane Bilića mladomisnika iz Sinja,  don Mihovila Dubravčića  žup. Rude, don Lovre Baškovića žup.Voštana, don Pavla Vukovića žup. Gale, don Mihe Jerčića(Luža) župa.pom.Udovčić- i mnoštva naroda iz Turjaka,SinjaTriljaGraba,Rude,Gale,Bajagića,Glavica, itd..  ”PAZI ŠTO MOŽE VJER U BOGA I ZANOS U MALO UČINITI.”).Nova je crkva bila blagoslovljena točno godinu dana poslije,tj.18.Listopada 1885.I tu crkvu koja pjeva ljepotom,od klesanog kamena domače žestice napraviše otočki majstori uz pripomoč oduševljenog naroda i državne blagajne.Pošto je 1904.krov te crkve ukrasila kupa kanalica(dotad je bio ševar na krovu), a 1905.sagrađen i novi jednokatni zvonik  s četiri  zvona, ona je jednostavna,jednobrodna neoromanićka građevina s polukružnom apsidom.Vrata krasi  lijep portal s dva  korintska  stupa  na kojima počiva  mala  nadstrešnica. Na pobočnim  zidovima  lađe,kao i na  apsidi,prozori su s polukružnim  završecima od  bijelog  kamena. crkva je 1904 popravjena, a   25.lipnja 1905  posvetio splitski pom. biskup Vinencije Palunko.U novije  vrijeme, nakon  drugog  svjetskog  rata, više je puta popravljana, a konačno je uređena iznutra i  izvana 1999.g. pod  vodstvom pok. Fra. Mirko Buljac iz Hrvaca.

U crkvi je  veliki  mramorni  oltar Presvetog Sakramenta koji je  g. 1888.-1894. podigao  splitski  majstor  Josip  Barišković. U crkvi su još mramorni oltari sv.Luke (1898.)i Bezgrješnog  začeća (1913.).Kipovi su na njima tirolski rad.Prigodom  Velikog  Jubileja  krščanstva  2000.god crkva je  temeljito  obnovljena.




 

I kad je nakon daljih sto godina i  ta crkva Otočanima postala tijesna,jer Otok već 1937 prelazi 3.000 duša,-počinje  1970.god gradnja nove crkve koja je  posvećena 25.10.1987 uz proslavu osnutka župe  Otok od davne pisanog spomena  1687.godine,koju posvećuje,uz asistenciju nadbiskupa i metropolita dr. Frane Franića ,  zagrebački nadbiskup i predsjednjik  BKJ, kardinal dr, Franjo Kuharić i svećenika rodom iz župe Otok jedanaestoro;-   fra.Ante Vugdelija,fra Bože Norac Kljajo,fra  Frano Laco, fra Frano Pupić Bakrač,fra Petar Milanović-Trapo,fra Filip Milanović-Trapo,fra Ante Krešo Samarđžić,fra Ivan Jukić,fra Josip Zrnčić,fra vladimir Tadić,fra Marijan Vugdelija, –   te ostali-        fra Petar Klapež župski vikar Otoka, fra Šime Samac, fra Luka Tomašević,fra Gabrijel  Jurišić, fra Stjepan Čovo,fra FranoPetričević,fra Stipe Šušnjara,fra Mirko Buljac,fra Božo Lovrić,vlč. Petar Kordić,fra Josip Dodig,fra Vinko Gudelj, fra Duško Moro, fra Anđelko Marić,fra Karlo Bašić,fra Augustin Akrap, vlč. Petar Blajić,fra Šimun Čugura, vlč.Petar Perleta,fra Šimun Šipić-provincijal ST.,fra Luka Livaja-gvardijan Sinja,fra Pavao Melada,predsjednjik Papinske marijanske akademije u Rimu,fra Pavao Vučković,-župnik Otoka.

otok_sv__luka_nova

 

 

 

Njezin kamen temeljac  bio je blagoslovljen 13. lipnja 1970.a 14.listopada bila je pod kupolom.Građena je po  nacrtu  ing. fra Pija Nuića  Sagrađena je od  betona u obliku oktogona s kupolom na krovu . Crkva je bila blagoslovljena i za liturgiju osposobljena na Sv.Antu  13.lipnja.1976.god.za župnikovanja fra Augustina Krole.a posvećena je nakon potpunog  uređenja u prigodi 300.obljetnice župe 1987.godine,za župnikovanja Fra.Pavao Vučković,1980.g. župnik uz pomoć vjernog puka 1983.preuredio prozore i postavio toplinsku i hidro-izolaciju. 20.svibnja 1984.u nju je postavljen uspjeli mozaik od ak.slikara J.Botterija,a 1985.postavljen je i križni put(ulje na platnu) domačeg ak.slikara J.Bašića.U crkvi su 1999.g. postavljene orgulje,dar Franjevačkog samostana sv.Ane iz Munchena. U novije vrijeme 2004.g. u crkvu je  uvedeno centralno grijanje i hlađenje te postavljena  izolacija  krova.


ŽUPNI STAN

 


Čini se da župne kuće u Otoku još 1750.god. ili nije  bilo ili je bila tako mala i slaba jer je nadbiskup sa svojom pratnjom za vrijeme pastirskog pohoda noćivao “u kući harambaše Eleka, a u Gali  “u pojati Bože Bešlića”.A prva župna kuća,vjerojatno podignuta u drugoj polovici 18.st., dakle kad su crkve bile izgrađene,bila je “blizu jaruge”,dosta nezdrava zbog okolnh bara,ševarom pokrivena. Tako je bilo sve do 1860.god.Nedaleko od crkve u Otoku nalazi se župna kuća sagrađena 1860. godine. S vremenom je zapuštena pa je odlučeno da se popravi. Kotarsko poglavarstvo raspisalo je 1894. dražbu za radove, a zatim je uz nju izgrađena konjušnica i uređena konoba.

Tek je tada na brežuljku nad jarugom sagrađena kamena kuća,koja je 1902.bila preuređena i produžena, a njezina okolica očišćena i pripitomljena za dolično stanovanje.Ta je župna kuća spaljena u posljednjem ratu, uz sitne popravke, služila sve do 1984 župniku P.Vučkoviću, pomoćniku i sestrama milosrdnicama,koje žive i rade u župi od 21.rujna 1980. Te godine  uprava Provincije presv.Otkupitelja,kojoj pripada ova župa,odlučila je sagraditi novu župnu kuću sa svim pratećim objektima potrebnim za pastoralni rad.

Župski Stan, Otok Kamena temeljca nove župne kuće obavljen je 5.studenog 1981,a kuća je blagoslovljena i useljena 18.listopada 1984.Blagoslov je obavio mnp.o. provincijal dr.fra ŠIMUN ŠIPIĆ.U kući postoje vjeronaučne dvorane i župna priručna biblioteka(otvorena 16.VI.1985.).Tako su fratri i sestre,koji rade u ovoj župi,dobili pristojan i doličan stan,a župa svoje pastoralno središte.Možemo reći da je to dar Provincije presv. Otkupitelja ovoj župi iz koje ima dosta svećenika i časnih sestara-zove se još i “Mali Vatican”.Može se ustvrdit da su ta zvanja plod mučeničke krvi Otočana koji su  bili poklani i ubijeni 28.ožujka 1944. u  misterioznom pokolju ratnog vihora kada je nastradalo preko 200 Otočana, a sam se pokolj protegao na sva potkamešnička sela.

Treba naglasiti  da je i to bilo mučeništvo jer su bili žrtve mržnje na sve što je  katoličko i hrvatsko.

U župi su usputne kapelice: sv. Ante na Roknjači (1909.), Gospe od Karmela na Batlanu (1909.), Gospe Sinjske kod Brčića kuća (1913.), Kraljice mira u Koritima (1997.).

GOSPODARSKE PRILIKE ŽUPE


 

Gospodarske prilike župe i naroda sve do modernog doba bile su bijedne.Mletačka je država podijelila zemlje seljacima prema svome uobičajenom pravilu, i to  “Grimanijevim agrarnim zakonom” (Legge agraria Francesco Grimani) iz 1756. godine. Zakon je nazvan po providuru Francescu Grimaniju, a cilj mu je bio učvrstiti državno vlasništvo zemljišta i unaprijediti poljoprivredu. Zemljište se ne može otudivati, a za njegovo korištenje treba plaćati desetinu i služiti vojsku. Ako nije bilo muških potomaka, budućih vojnika, zemljište se nije moglo naslijediti. Drugačije je bilo s većim posjedima koji su dodijeljeni odlićnicima mletačke vlasti. Oni su bili vlasnici zemljišta na kojima su radili seljaci u nekoj vrsti kolonatskog odnosa. Grimanijev je zakon imao cilj unaprijediti poljoprivredu, ali u tome nije imao uspjeha. “Zakon nije donio nikakvu olakšicu seljaku. Cilj zakona na prvom mjestu bio je da se poveća poljoprivredna proizvodnja najviše putem oslobođenja od poreza određenih kultura za izvjesno vremensko razdoblje. Grimanijev zakon obuhvaća niz pravnih odredaba koje reguliraju mnoga pitanja o načinu gajenja kultura do održavanja puteva, regulacije vode, gajenje životinja i čuvanja šuma” (Stanojevic, 1987.: 108).   a podjelu na  tj.dva  padovanska kampa po glavi (1  pad. kamp = 3.655,260 metara kvadratnih),dok su pašnjaci i gajevi ostali zajednički.I u tome je Venecija protežirala “svoje ljude” zaslužne u ratovima. No, na taj minimum zemlje seljak je morao plaćati direktne i indirektne namete. Na prvom je mjestu bilo plačanje desetine od svih proizvoda zemlje, što je teško pogađalo seljake, a usto je sve to morao sam prevesti do Sinja. Morao je plaćati i  travarinu na sve rogate  životinje izuzevši volove za plug.Bili su tu i  indirektni nameti (kuluk i seksane) koji su se dijelili na osobne i stvarne.Ti su nameti posebno teško pogađali seljaka jer je morao raditi, i on i njegove životinje, na državnim i javnim poslovima, a za to nije ni najmanje  bio plaćen.Loša obrada zemlje,veliki porezi i nameti često su bili uzrokom krajnjeg siromaštva,a nerijetko i gladi.Tom stanju nije ni najmanje pomogla ni propast Mletačke Republike i dolazak austrijske vlasti u Dalmaciju i Sinjsku krajinu.Stoga se redovita hrana naroda kroz 18. i 19.st. sastojala od mlijeka i kupusa,raznih vrsta zelja,bijelog i  crvenog luka.Podatke iz 18. i prve polovine devetnaestog stoljeća  treba uzeti s nužnim oprezom. Usporedbe radi, spomenimo da je Dalmacija 1800. godine imala 265.500 stanovnika, a 1910. godine 592.599 (Gelo, 1987.:92 i 100).

Od čega se i kako živjelo

Moglo bi se reci da je dominantna bila stocarsko-ratarska ekonomija, vrlo oskudna i egzistencijalno rizicna. Sijalo se žito, pšenica, raž, jecam, proso, sijerak, a nešto i povrtnina, kao grah, bob, luk i kapula. Mada su kukuruz i krumpir u to vrijeme vec bili udomaceni u Italiji, a pristigli su i u sjeverne hrvatske krajeve, u našem se kraju još nisu uzgajali. Podsjetimo da su krumpir u varaždinski generalat donijeli granicari koji su za vladavine Marije Terezije sudjelovali u sedmogodišnjem ratu kojeg je s Pruskom vodila Austrija. Kukuruz je došao nešto kasnije, a jedan od pravaca njegovog dolaska u naše krajeve bio je iz Italije, a drugi iz Turske, po cemu su ga zvali “sorgoturco” ili “carevica”. Ove dvije kljucne kulture koje su, kako isticu najpoznatiji agrarni historicari, Europu spasili od gladi, naši su seljaci sporo i s velikim otporom prihvacali. Poznata je jedna naredba varaždinskog generalata iz 1802. godine u kojoj se seljacima prijeti batinama u slucaju da odbiju saditi krumpir (Puljiz).  Pšenični kruh se jeo rijetko,a najčešće purina i projina kaša.Meso se jelo samo u izvanrednim prigodama i na svetkovine.Stambene su kuće bile slabe: obične suhozidine pokrivene ševarom, a tek kod bolje stoječih pločom. U prizemnicama su ljudi i stoka najcešce bili pod istim krovom (Obad, 1990.). Neimaština je bila prisutna na svakom koraku, pa život ljudi nije bio bolji nego u tursko doba.

Stanovništvo i obitelj

Ceste su bile gladne godine, a harale su zarazne bolesti. Prema jednom izvoru u Dalmaciji su nerodne bile 1722., 1725. i 1727. godina. O velikom poskupljenju žita izvještavao je i sam providur Alvise Mocenigo. Zima 1730/31. godine bila je vrlo oštra, pa je od gladi uginulo mnogo stoke. Cetrdesetih godina glad se opet vratila, a od 1772. do 1783. godine glad ponovno hara u Dalmaciji. Tek su 1784.-1788. godine bile rodne (Pericic, 1981.:182-184).  Sljedece 1779. godine nerodica je bila zbog suše, a 1781/82. zbog strašnog mraza. Kronicar tog vremena fra Šimun Gudelj zapisao je da je narod zbog gladi jeo koru od stabala, travu, konjsko i magarece meso. Dodajmo k tome da je 1730. i 1731. godine u našem kraju harala kuga.  Možemo zakljuciti da je 18. stoljece bilo veoma teško za naše pretke. Nakon što su se doselili ili pak vratili na oslobodeni prostor, od mletacke su vlasti dobili posjed, ali ne i vlasništvo zemljišta. Zauzvrat su prihvatili obveze prema Veneciji kao državi, placajuci porez, radeci u kuluku i braneci Prejasnu Republiku kao vojnici. Poplave, mrazevi, suše, epidemije, potresi, uzrokovali su ceste oskudice i gladi, pomor ljudi i iseljavanju.

Narod,kao i njegovu stoku, često su znale pogađati i razne epidemije.Još početkom 20 stoljeća haraju grlica,ospica,sušica,suhobolja i škarlatina.U gospodarskom  pogledu Otok se najviše isticao uzgojem kukuruza i kupusa, a od blaga su nadaleko bili poznati otočki volovi.Tako je 20-ih godina 20 stoljeća OTOK imao oko 400 volova,800 krava, 300-400 konja, 3500-4000 ovaca.

Poslije I.svjetskog rata i župu Otok zahvaća migracija stanovništa te deseci  muškaraca odlaze u prekomorske  zemlje u potrazi za sigurnom korom kruha.Gospodarsko stanje  naroda korjenito se mijenja,   nabolje tek poslije II.svjetskog rata.Plodno tlo pasa ili tkanice cuvalo kao dragocjenost. Zato su kuce i štale gradene na kamenjaru, ili kakvom drugom neplodnom tlu. Tek u novije vrijeme, kada se manje živi od zemlje pa joj je vrijednost opala, kuce se grade na plodnim površinama. Nekad je to bilo nezamislivo, protivno temeljnom pravilu gospodarenja zemljištem kao najvrjednijim dobrom.  Narod sve više napušta zemlju i uzgoj stoke,te se zapošljava u Sinju,Splitu ili dalje po domovini, a oko 400 Otočana odlazi i na privremeni rad u inozemstvo.Tako su zemljoradnja i uzgoj stoke, te  dvije tradicionalne  i glavne grane gospodarstva otočkog seljaka, danas postale”dopunsko zanimanje”.Svoje današnje dobrostojeće  gospodarsko stanje pokazuje Otok u gradnji modernih kuća  i udobnih stanova, u nabavi kućanskih aparata,poljoprivrednih strojeva i osobnih kola.

I Otočko   folklorno  blago,koje se razvilo uz radosne, svečane i žalosne događaje života,uz crkvene svetkovine i narodno veselje, privuklo je učenjake te su ga i stručno obradili.Zanimljiva je i činjenica da danas iz župe  ima začuđujuće  neznatan broj ljudi s visokom,fakultetskom spremom.Najviše su to obični ili kvalificirani radnici,a posljednih 35 godina omladina redovito  pohađa srednju školu u Sinju,Splitu ,i dalje.

 

 

ČUDOREDNI -VJERSKI ŽIVOT ŽUPE

 

Pučka kultura i ethos

 

Kad je riječ o ćudoredno-vjerskom životu ovoga naroda,treba istaknuti neke njegove osnovne  etnološke karakteristike koje su već uočili pisci u  18.stoljeću.Tako splitski kanonik T.Čulić piše da je cetinski narod poučljiv,poslušan,pun poštovanja i nadasve,odan svojim svećenicima i Crkvi.Pisci iz tog vremena najviše naglašavaju dvije osnovne karakteristike u ponašanju naroda: neposrednost i slobodu izražavanja.Osim toga za njih je taj narod veoma okretan i sposoban za sva zanimanja, a duh mu je bistar i dosjetljiv.

Narod je župe Otok,kao i cijele krajine,živio u svom zatvorenom svijetu u kojem je stvorio svoju vlastitu pučku kulturu,koja dopire sve do naših dana.To je kultura bez škole i školske i knjiške naobrazbe.(prva je škola u Otoku otvorena tek 9. siječnja 1908.god.).Ova nam kultura otkriva vlastiti način razmišljanja,osjećanja,izražavanja,društvenog ostvarivanja i uklapanja u odnose s ljudima.Ona se sastojala u prenošenju iskustvene mudrosti od usta do usta,a sadržavala je poslovice,pjesme,priče i molitvice.Iako još u potpunosti neistražena, ta nas kultura uvodi u svijet narodnih vrednota i zasebnog duhovnog iskustva.

A narodna pjesma,ona junačka i životna uz gusle, upravo najbolje pokazuje narodne stavove,vrednote i osjećaje.To je poezija koja se usmeno prenosila s pokoljenja na pokoljenje,skraćivala se i širila te se konačno ustalila.Tvorci su joj pojedinci,ali oni koji zbiljski osjećaju što narod mući i tišti,što ga raduje i veseli, te se u narod utapaju tako da njihova pjesma postaje prava narodna.Sadržaj takve pjesme obuhvaćao je ljudski život od rođenja do smrti, kao i povijesne uspjehe i padove naroda.I baš kao takva  ona je imala eminentno didaktičku ulogu.Ona sadrži i neke etičke vrednote koje su narodu služile kao uzor u ponašanju ili, bolje rečeno,bile su ogledalo njegova vladanja,a svakomčlanu tog društva ideal koji treba ostvrivati u svom ponašanju.Jedna od trajnih etičkih vrednota  bila je osuda fizičke,osobne ili moralne uvrede čovjeka,njegove obitelji i domovine.Svaka nedoličnost i prijevara uvijek su jasno osuđivane,a gostoljubivost,a bratstvo,kumstvo,zaštita slabih i nemoćnih stalno isticane kao općeljudske vrednote.Istina,pravednost i vjera toliko su hvaljene da postaju pravi ideali djelovanja.Kršćanska je vjera uvijek predstavljena kao najveće čovjekovo dobro.Narodni bi junaci mogli katkad spasiti sebi život ako bi se odrekli kršćanske vjere,ali oni to nikad ne čine,nego radije biraju smrt nego da bi pogazili vjeru.I upravo zbog toga oni postaju heroji i uzori življenja.Osim toga,vjera je često glavni pokretač junačkih djela, a jedan od najhvaljenijih čina jest obračenje  nevjernika na kršćanstvo.Stoga bi se čak moglo i ustvrditi da je čitav život narodne pjesme,kao i narodne kulture općenito,prožet vjerom.

ŽUPNIK I NJEGOVO UZDRŽAVANJE

 

Za  vjernike Cetinske krajine pastoralno su se brinuli franjevci  kojih je sjedište  bilo u Sinju.Župe su pripadale samostanskim “menzama” i samostan je preko svog starješine nad njima vršio pravo patronata.Tako je župa Otok pripadala sinjskom samostanu,a samostanski je starješina,gvardijan imenovao kroz čitavo 18.stoljeće,a to je poslije prešlo na upravu provincije,jednog od svojig fratara za župnika,a za njegove je pomoćnike,kad nije imao dovaljno broj fratara,od 1736.god. postavljao i svećenike glagoljaše.Tako su glagoljaši  bili često kapelani u Otoku za Rudu i za Galu,a kad su te filijale postale oko 1830 samostalne župe,kapelani postadoše i njihovi župnici( u matičnim knjigama župe Otok svećenik za Rudu potpisuje se sve do 1823.god.kao coadiutor ili kapelan). Imenovanog kandidata za župu gvardijan bi prezentirao  nadbiskupu “ad  unum  “, a nadbiskup  bi ga  potvrđivao.Župnik je bio dužan davati  samostanu određeni godišnji “kanon” u raznim vrstama hrane, a s glagoljašima je gvardijan  sklapao  neku vrstu  ugovora.Sami župljani  bili su  dužni uzdržavati svoga  župnika što se nazivalo “redovinom”.Ta  redovina konačno stabilizirana krajem 18.stoljeća i zadržana sve do II.svjetskog rata, izgledala je ovako:-svaki je domaćin bio dužan  dati župniku 1 varićak pšenice, a domaćica jedan varićak  napolice; svaki pojedini član “od ispovijedanja i pričesti” 1 varićak bilo kojeg žita osim sirka.Ovisno o broju životinja trebalo je dati sira,maslaca,vune i koji par  pivčića.Za Božić se župniku davao kruh i suho meso, za Uskrs jaja i drvo. Za vjenčanja župniku se davalo kruha,mesa, vina i pokoji rupčić;za sprovode određena svota za pjevanu misu.Svake su se  nedjelje i blagdana obitelji župe redale u pozivanju župnika na ručak ili su mu u zamjenu davale 1 varićak pšenice.

ŽUPNI PASTORAL

Upravo u vrijeme osnivanja  župe Otok  je je nadbiskupija nastojala izvesti duboku  obnovu puka i svećenika prema zahtjevima Tridentskog sabora.Prema ekleziologiji toga sabora,nazvanoj “salus animarum”,župnik je u svojoj župi,kao biskup u biskupiji,morao biti živi primjer svome stadu i pasti ga svakodnevno riječju i primjerom.Takav se pastoral ostvarivao u trostrukom  obliku:svakodnevna asistencija,propovijedanje i katehizacija(dotrina).Takv će pastoral ostati   i dalje u župi Otok.

 

a)     SVAKODNEVNA VJERSKA ASISTENCIJA

 

 

Svakodnevna vjerska asistencija tražila je,  na prvom  mjestu  župnikovu  neprekidni prisutnost u župi (rezidencija),kao i potpuno poznavanje župe i župljana.

Ostvarivala se  svakodnevnim dijeljenjem sakramenata,posebno slavljenjem svete mise.  Uključivala je je i redoviti kult,tj..razne pobožnosti kojima je župnik  bio predvodnik  i duša.    Župnik je iz dana u dan  bio  dužan davati savjete,biti  puku prijatelj,liječnik,a i egzorcist u prigodi nepogoda. Bio je dužan posjećivati bolesnike,umiruće i voditi sprovode.Na njega je spadalo i to da bdije nad moralom i običajima,da kori igrače,psovače i pijanice i da kontrolira sve “seksualne pulsacije” ,posebno mladih.  Konačno, morao je nadzirati sve i svakoga te sveljude privući u crkvu na liturgijske  obrede i molitve.

Tako možemo reći da su Crkva i  biskup od župnika  tražili da pravilno  vrši svoje  liturgijske dužnosti, da redovito i pravilno dijeli  sakramente, da savjesno upravlja crkvenim dobrima, da vjernicima daje primjer  moralno  besprijekornog života.

Župnik je u očima svojih župljana bio osoba “drukčija” od ostalih: čovjek  božji,savjetnik i vrhovni autoritet u pitanjima vjere i morala,a egzorcist u pitanjima  bolesti i svih  nezgoda što su napadale njih i  njihova dobra.Župnik je konačno,morao biti svjestan tih svojih dužnosti duhovnog pastira koji treba voditi brigu o vječnom spasenju svojih vjernika,kontrolirati čitav život župe i kanalizirati ga u pravcu koji zahtijeva kršćanska vjera.Stoga se i on  morao  boriti protiv svakog narušavanja i propadanja običaja,morala  i svega onoga što je  narušavalo kršćanski život i vjeru puka,posebno protiv  praznovjerja i ostatka  magije.

b)  Propovijedanje

U     sredini kojoj nije bilo škola  ni pismenosti propovijed je bila prvi istrument vjerske pouke. Već je Tridentski sabor naredio obavezno propovijedanje u sve  nedjelje i blagdane preko godine,što za splitsku nadbiskupiju                                ratificira i sinoda iz 1688.god. naglasivši da propovijed treba držati poslije  Evanđelja.

U propovijedanjima se narodu tumačilo Evanđelje, dijelovi svete Mise,Očenaš,vjerovanje,Deset zapovijedi Božjih i sakramenti,posebno sakramenti pokore i euharistije.Najznačajniji priručnici propovijedanja sve do modernog doba  bili su   Pripovijedanje nauka karstjanskoga od fra Jeronima Filipovića (Venecija,1750,1759,1765);Pripovijedanje korizmeno(Venecija,1747),Predike od svetkovina došašća Gospodinova(Venecija,1759),  Razgovori duhovnih pastira(Venecija,1763), od fra Josipa Banovca; Od uzame(Venecija,1765) od fra  Laštrića-Oćevca. Ako ktomu dodamo i strogo  moralne teme  što su  crpile iz  Bogoštovlja  Dilorednog  (Bologna,1729) od  nadbiskupa  A.  Kačića,može se dobiti kompletni kvadar propovijedi po sadržajima.

Župne propovijedi ipak nisu  ostajale samo  na teoretskoj razini,nego su se spuštale u životnu i vjersku  stvarnost.U propovijedi se toliko govori o međuljudskim  odnosima,pune su propovjedničkih zapažanja o živou,o načinu ponašanja,tako da one postaju  neposredno  svjedočanstvo  toga života. Propovijed se nije  zaustavljala samo  natumačenju Evanđelja ili koje druge vjerske istine nego je i obuhvaćala i molitve za  mrtve, kao i  recitiranje molitvenih oblika i  formula  vjere.   To  recitiranje  kršćanskog  nauka  u splitskoj  nadbiskupiji  nazivalo se i “confessio”. Kad  je riječ o  Otoku,kao i Cetinskoj  krajini,treba reći da se ranije nije propovijedalo preko  ljeta  zbog  težačkih  radova  u  polju.

c)  Kršćanski  nauk

 

Drugi  način produbljivanja  vjerskog  znanja  bilo je poučavanje u- ” kršćanskom  nauku ” , na čemu veoma  mnogo inzistira  splitska  sinoda iz  1688.god.  tražeći od  župnika  redovito  poučavanje, i to  svake  nedjelje  popodne u trajanju  od  jednog  sata po  katekizmu  kard. Bellarmina.Čini se ipak da se taj opći propis  nije  potpuno  vršio  u  Cetinskoj  krajini. Naime,ima  jasnih  svjedočanstava  da su   župnici katekizamsku  pouku  vršili “inter  missam” ili  prije  same  mise kroz  19 i 20.stoljeće. Osim toga i sama sinoda  iz 1688.god. određuje  glagoljašima da im  recitiranjem  molitvenih i  vjerskih  formula(confesio)  prije   homilije  zamjenjuje  poučavanje kršćanskog  nauka.

Vjerovatni razlog zbog  kojeg su župnici  držali vjersku  pouku”inter  missam”  ili neposredno prije  mise- bila je  raštrkanost sela pa je  bilo  teško  okupit  više  puta  narod  nedjeljom u  crkvu.Drugi  je  razlog  bio:  tako se bolje osiguravao onaj  minimum  znaja  svih  vjernika koji je  potreban  za  običan  vjerski  život i vjerski  odgoj djece.

 

PASTORALNI RAD U  MODERNO DOBA

 

Takav način katehiziranja, a i propovijedanja,ostao je u splitskj  nadbiskupiji  gotovo do   danas. Na sastanku 10.ožujka 1927. župnici  cetinskog  Dekanata uočavaju  veliku važnost  recitiranja formula  vjere i  molitava u  crkvi  prije  mise  te određuje da se tako radi u svim župama. Ujedno žele da  župljani  svaki dan za  vrijeme  večernje  molitve  recitiraju te  formule i  nastoje  u svakoj župi  osnovati  confraternitas  doctrinae  christianae (bratovština  krščanskog  nauka) od nekoliko članova. Po njihovu  uvjerenju tolika je  važnost kateheze da se ona obavezno mora držati, pa  makar se ispustila i propovijed.

Početkom 20.st. vjeronauk  se  uvodi i u  škole, a jedna od  odluka spomenutog  dekantskog sastanka jest da jedna od  odluka spomenutog  dekanatskog sastanka jest da se svakako  vjeronauk uvede u svim školskim  ustanovama. Župnici su, inače,posebno  držali  vjersku pouku djeci kroz  korizmu kad su ih pripremali   za  sakrament  ispovijedi,pričesti i potvrde.

Od  19. st. pa sve do II. svjetskog rata župnik je u župi bio ne samo crkveni  autoritet nego je postao i državni  činovnik (matičar). pa je redovito slao izvještaje sudu i vojsci, a s oltara je oglašavao sve odluke  poglavarstva.(usp.ZZUO,22.IV. 1927, gdje  poglavarstvo izvješćuje o mjerama koje će poduzeti protiv onih koji  muče  životinje; isto tako 1886.poglavarstvo javlja da se proglai gaj od  Stražbenice do  Tanke drage.

Njegov je autoritet štitila državna vlast kažnjavajući pojedince koje je župnik prijavljivao zbog  nereda (Usp.ZŽUO,br.27/1986.god.Župnik  tuži poglavarstvo  Jurelu Katića radi učinjenig  nemira u crkvi, – a br. 47/ 1885.      župnik je  tužio  Andriju  Vuletu ” radi nemira i nepristojna  vladanja u Crkvi i radi….Bi osuđen  4 dneva tamnice  koju je  izvršio u  Sinju”.

Na  župnika su se obraćale i zdrastvene  ustanove tražeći njegovu pomoć u  akciji  suzbijanja  zaraznih  bolesti. Ta  autoritativna i društvena uloga  župnika  sigurno mu je  podizala  ugled, ali  sumnjamo  da ga je  zbližavala  narodu jer je narod  od  vlasti  uvijek  pomalo  zazirao.

 

Između dva rata župni se  pastoral pojačao i počeli su se tražiti  putovi  intezivnijeg življenja kršćanstva. Spomenuti  dekanatski  sastanak  iz 1927.god. odlučuje da se  u župama  uvede popodnevna  nedjeljna  služba Božja. Ona se sastojala od  moljenja  ružarija,križnog puta i držanja kateheze  djeci o odraslima. Po župama se  uvodi i klanjanje  Presvetom oltarskom  Sakramentu kao i blagoslov s Presvetim.   Iz toga je  vremena i pokušaj uvođenja  župnih vijeća kao i osnivanje bratovština: svete  vojske protiv  alkoholizma i vojske Srca Isusova protiv  psovke(usp.ZŽUO,Odluke dekanatskog sastanka 1927).U tom  razdoblju župnici intezivno počinju  obilaziti obitelji,osobito  raštrkane  pastire po  planini i  blagoslivljaju im  torove.

Svojevrsan zamah u produbljivanju vjerskog  života dale  su  i pučke  misije koje se  u župi Otok  održavaju od početka 20.st., a u  najnovije  doba uvedena je  duhovna obnova svake  godine za blagdan  Gospe  Lurdske.U 20.stoljeću župnici su  uveli i nekoliko značajnih pobožnosti u  Župi.Uz tradicionalnu  pobožnost Sv.Luki,oživljena je i  pobožnost “Gospi od Bezgrešna  Začeća” ili Nikolskoj Gospi. Uvedena je pobožnost Gospi Karmelskoj,pobožnost Sv.Anti, Presv. Srcu Isusovu i Gospi Lurdskoj.

Uz  sistematsko predavanje  vjeronauka svim razredima  osnovne i srednje  škole, uz pohađanje  bolesnika i staraca,uz redovito propovijedanje i dijeljenje  sakramenata i vođenje pobožnosti u crkvi, najznačajnije novina u današnjim  župnom pastoralu jest blagoslov  kuća ili pohod obiteljima u  božićno  vrijeme.Tada se  župnik i njegov  pomoćnik  najbolje upoznaju s prilikama u župi i obiteljima,i  što je  posebno  važno,upoznaju i djecu.

ZAKLJUČAK

Upravo preko  blagoslova  kuća ,80-ih godina župnik   fra. Pavao  Vučković, praveći vjerno i strpljivo  statistike, uvidio koliko je župa  postala  ranjiva, izložena  svim  opasnostima i zastranjenjima industrijaliziranog društva.

I u Otoku  se opaža pad tradicionalnih  vrednota po kojima je Otok vrijedan ko  nijedan, a pojavljuje se opadanje  molitve, osobito  zajedničke i obiteljske,osjeća se  utjecaj sekulariziranog mentaliteta na svakodnevni  život, a ni svetkovanje nedjelje i blagdana nije  kao  nekad. Narušena je i stabilnost  obitelji: djece je sve  manje, ima i rastave brakova i crkveno  nevjenćanih.

Ipak je, možda, najgore od svega što je i današnji Otočanin počeo  gubiti onaj  intimni  vjernički “osjećaj”  Boga što se u ovoj župi  osjećao,gotovo pipao,stoljećima. Riječ je o osjećaju vjere i povjerenja u Boga  što ga je  Otočanin  izražavao dok je  sijao novo sjeme,o  osjećaju  rdosti i nade u Božji blagolov dok je  gledao probijanje prvih  klica, o osjećaju  zahvalnosti  Bogu i Gospi dok je skupljao plodove u svoje podrume i žitnice i gledao kako mu sinovi  rastu “kao mladice  masline.

Taj je otočanin znao da bez  Boga i Božje pomoći u životu  nema uspjeha ni sreće.Bilo je to ono  više “egzistecijalno” negoli  “razumsko”  osjećanje Boga  koje je stvaralo  usku, biblijsku  ovisnost o Bogu i Njegovu blagoslovu  što su je  živjeli “siromasi  Jahvini”.  Taj  osjećaj i tiho  posjedovanje  znadu imati samo jednostavne i priproste duše koj Boga u svijetu  naziru i u sebi nose. Iz  toga  jedinstvenog religioznog  osjećaja izvirali su  zavjeti pred oltarom Majke i čuvarice  krajine u Sinju-Čudotvorne Gospe  Sinjske , sve procesije i pobožnosti Gospi i Svecima- jer su oni tako  bliski Bogu. Taj  je  osjećaj  Boga i svega što je Božje pokazivao se u svakoj  djelatnosti,bilo onoj kultnoj il životnoj.Ponekad je u tome, gledajući strogo  teološkim očima,bilo i zastranjenja,praznovjerja i  utjecanja magičnim  formulama  i zapisima,  ali sve t nije bio  plod  nevjere,nego  više oznaka prostodušnosti,neukosti i straha od zla i demona.Taj  krščanin  djetinje  vjere i pouzdanja u Boga bio je i zauzet  mišlju o svojem  vjećnom spasenju u Boga. On je želio  spasiti dušu te  biti  u raju zajedno sa  anđelima ,svecima i svojim  pradjedovima. Stoga je  i  bio  zhvalan Bogu i Crkvi što mu preko sakramenata omogućuje postizanje tog  cilja, a svoga je  župnika cijenio i častio  upravo  kao  čovjeka Božjega  kojega mu je  Crkva  darovala  da  bi  mu  onmogućio  spasenje u  krilu  njegove  Katoličke Crkve. ETO  TAJ I TAKAV  OSJEĆAJ  DANAS JE  U  OPADANJU   JER GA PREVELIKA  JEKA  RADIJA I TELEVIZIJE I BUKA MOTORA  GUŠE U  MLAĐIM  NARAŠTAJIMA  – ŽUPE  OTOKA.

Današnji put  katehizacije u čitavom  našem narodu  mora  krenuti upravo  tim smjerom:  oživljavati i  oživjeti  osjećaj Boga u dušama modernog,osobito mladog,čovjeka

Župa Otok i tu nam opet može  biti  uzorom jer u njoj pastoralni radnici  unatoč  svemu i danas  uspijevaju  očuvati taj  osjećaj  Boga u  mladim  srcima, i to  toliko da ova  župa  vjerno, iz godine u godinu, na žrtvenik  Crkve u Hrvata  dariva  svoje  najbolje  sinove i kćeri.To je  znak  da  u ovoj  župi postoje obitelji  koje  posjeduju onaj dubinski osjećaj Boga u kojima vrije  milosni život  što  rađa  duhovnim  zvanjima..  Stoga  je  Otok  rijetki  župni  biser ili  biser-župa splitske nadbiskupije  i ponos  pastoralnog  djelovanja  Provincije pres.Otkupitelja, jer   to je  Otok ko nijedan”

Iz župe ima 35 svećenika (33 redovnička, 1 svjetovni), redovnica 143, 1 bogoslov, 1 sjemeništarac.

U Župi djeluje Karitativna udruga sv. Vinka Paulskog koju vode časne sestre milosrdnice koje od 1980. god. pomažu u župi.

Na području župe djeluje jedna osnovna (Otok) i jedna  područna škola (Udovičići).

Župni listić  Sv. Luka izlazi tri puta godišnje

Župa pripada Cetinskom dekanatu Splitsko-makarske nadbiskupije.

U ŽUPI: 960 obitelji, 3850 vjernika (g.1939.: 3374 + 43 vjernika, g. 1965: 550 obitelji, 2682 vjernika; g. 1978: 710 obitelji, 3828 vjernika).

Patron župe, sv. Luka, ujedno je i Dan općine.

Literatura: A. KROLO, Župa Otok kod Sinja, Otok, 1979; P. VUČKOVIĆ – L. TOMAŠEVIĆ-A. AKRAP. Tristota obljetnica župe Otok kod Sinja 1687.-1987., Otok, 1988.


 

 

Sročio ju je pučki pjesnik Jozo Peranović iz sela

Ribaca u ramskom kraju, a zapis je nastao u

seminaru studija kroatistike na Filozofskom

fakultetu Sveučilista u Mostaru akademske

godine 1998./1999. (zapisivačica je bila Danijela

Brizar iz Luga, općina Rama).

———————————————————————————————————————————————————————————

 

TEŠKA POVIJEST RODA  HRVATSKOGA

Teška povijest roda hrvatskoga

za vrijeme zuluma turskoga. 2

 

Preko Drine Turci navališe

Bosnu krasnu listom porobiše.

Ljude, žene, djecu ubijaju

i ognjišta naša otimaju. 6

Sa njima su i prebjezi bili

teški zločin skupa su činili.

Kuće pale, djevojke siluju,

nepokorne na kolac nabijaju. 10

Kad su Turci izvršili napad,

Hrvati se povlače na zapad,

u Mađarsku i Austriju

da gnijezdo u Gradišću sviju. 14

Svoju rodnu napustiše grudu,

da robovi tuđinu ne hudu.

A mnogi su hili opkoljeni

turskom vojskom tako pokoreni. 18

Padali su gradovi i sela,

Jajce pade, pade Bosna cijela.

I hrvatske pokrajine dične

doživješe tragedije slične. 22

Herceg Bosna, dio Slavonije

i Zagora kršne Dalmacije.

U Sinju je crkva zapaljena

i samostan tog teškog vremena. 26

Franjevci se tada raziđoše

i Gospinu sliku ponesoše.

U Ramu su jedni išli tada

drugi idu do Trsta grada. 30

A u Rami pitomoj oazi

samostan se na Šćitu nalazi

i još crkva Gospe od Milosti,

tko ju moli svakom grijehe prosti. 34

Uz planine strše jele vite

pa Ramljake od uljeza štite.

Rijeka Rama se po polju krivuda

krasna sela naokolo svuda. 38

Osmanlije Ramu posjetiše

i na Šćitu crkvu zapališe.

Gospina je slika u njoj bila,

vatra se je nije dodila. 42

Beg Kopčić je iz vatre iznio

i u ambar u žito sakrio.

Al za čudo to bijaše svima

što u bega uvijek žita ima. 46

Trošio ga više ili manje,

u ambaru uvijek isto stanje.

Snaja sazna, hoće vlasti zvati,

a beg sliku franjevcima vrati. 50

Novu crkvu franjevci naprave

i Gospinu sliku u nju stave.

Franjevci su muke podnosili

i svoj narod stalno čeličili. 54

Ali zulum nije imo kraja

pa se mnoga poturčila raja.

Islam primi, janjičar postade

pa svoj narod progoniti stade. 58

Braćo moja i sestrice mile

da vidite kako majke cvile:

jednog joj sina otimaju,

na turčenje u Carigrad daju. 62

Suze vriju ko jesenje kiše

majka tužna za sinom uzdiše.

Tuđin kleti uvijek vješto radi

da Hrvate među se zavadi. 66

Još Hrvati tuđinu za volju

svakog rata jedan drugog kolju.

Mukotrpno stoljeća prolaze,

tiranije sve žešće dolaze. 70

Proplakaše franjevci na Šćitu

od nikoga nemaju zaštitu. 72

U tisuću i seštoj stotini

osamdeset i sedmoj godini

zov fra PavIa dičnog Vučkovića,

gvardijana Stipana Matića. 76

 

Fratre prati bijeda i nevolja

sve od Sinja pa do Dugopolja,

još u Klisu, kasnije u Splitu,

skrivali su Gospu plemenitu. 80

Bubčić je Jure čuvar bio

i u ormar sliku je sakrio. 82

Kad na ormar netko nešto stavi,

ujutro se na podu pojavi. 84

Jure reče da više ne meću

pred ormarom upališe svijeću. 86

Franjevci se u Sinj povratiše

i u crkvi Gospu postaviše.

Turska sila ponovo prijeti

Sinj bijeli hoće zauzeti. 90

Turske vojske šezdeset tisuća,

po Cetini krv se lije vruća,

a pod vodstvom Seraskera paše,

poturčene krvopije naše. 94

Na Otok su prvo udarili,

tu su mnogi glave pogubili.

Silnu vojsku Turci su imali

Otočane nemilo poklali. 98

Druga vojska Vrliku napala

i na vjeri sve redom poklala. 100

Sinjani se za boj pripremaju

zaklinju se da se ne predaju.

Oni nose Gospinu priliku

na tvrđavu penju se veliku,

sablje oštre, pune puške šare,

postavljaju na kule mužare. 106

Sedam stotin cetinskih junaka,

na šezdeset tisuća Turaka. 108

Fra Pavao Vučković ih vodi

stjegonoša junake slobodi.

A uz pomoć Blažene Djevice

Majke Božje, naše zaštitnice. 112

 

22

Knjigu piše u Ravne kotare

i pozivlju hrvatske serdare

po imenu Božu Miljkovića

i Iliju zvanog Mitrovića. 116

Zulumčari harač navališe

ne može se podnostiti više.

Za oltare konje privezuju,

paramentim našim pokrivaju. 120

U Kotarima vojsku sakupite

pa iz Rame narod izbavite.

Vodite nas Sinju bijelome

i Cetinskom polju širokome. 124

Dvije vojske iz Kotara kreću

a iz Sinja Zeno vodi treću. 126

Jedni idu preko Rakitnoga,

drugi preko Polja duvanjskoga,

treći idu do Kupresa bijela;

robe, pale gradove i sela. 130

Jedan dio naroda poveli,

blago gone, žito ponijeli.

Kod ovakvog užasa i drame

svećenici pođoše iz Rame. 134

Gospinu su sliku ponijeli,

zlatni kalež i knjige uzeli.

Nose ono što je bilo vrijedno,

vjeru, žrtve i znanje zajedno. 138

Na izlasku od zapadne strane

procvilio Matić gvardijane.

Živci su ga do kraja izdali

on se vrati crkvu zapali,

da je ne bi Turci ogadili

konjušnicu od nje napravili. 144

Narod bježi, franjevci ga vode

Sinju gradu kraj Cetine vode.

Franjevci se u Sinju smjestiše

po selim narod razmjestiše. 148

Slomit ćemo svakog dušmanina,

ma koliko da ih ovdije ima. 150

O vratu mu križ Isusa Krista,

u desnici oštra sablja blista,

a u lijevoj puška okovana,

tako valja dočekat dušmana. 154

Uz Grabovca Grcie don Ivane

I Lovrić orni za megdane. 156

Prvo Turci Sinj su zapalili,

na tvrđavu juriš učinili,

al ih sijeku sinjski vitezovi

razjareni ko ljuti lavovi. 160

Vojska Turke sa tvrđave siječe,

žene, djeca na koljenim kleče,

Majku Božju neprestano mole,

da kršćani nekrstu odole. 164

Pade sila turskih jurišnika

među Turcima zavlada panika.

Janjičari mole pašu svoga,

da se kani Sinja kamenoga. 168

 

Ne možemo mrtve pokupiti,

a kamoli tvrđu osvojiti.

Kamenjem nas tuku pustimice,

u sred čela il med lopatice. 172

Danju, noću, tako nam se čini

zidom šeta žena u bjelini.

U nas gleda i kudjeljom prijeti:

Vi tvrđavu nećete uzeti! 176

Srdobolja na Turke navali

stotine su dnevno umirali. 178

To su prava na zemlji čudesa

kao da su došla sa nebesa.

 

Bježe Turci, plijen ostavljaju

i oružje sa sebe bacaju.

Tad Sinjani juriš učiniše

sjekuć Turke, plijen povratiše. 184

Zarobiše edeka turskoga

i opremu paše zloglasnoga. 186

Na taj spomen vitezova pravi’

Sinjska alka od tada se slavi.

Pobjeda se Gospi pripisuje,

a narod ju voli i poštuje. 190

Zlatnom krunom Gospu okruniše

i od srebra okvir napraviše.

Narod hrli preko kamenjara,

bosi stižu Gospi do oltara. 196

 

 

Sinj je mali za hodočasnike

kad je blagdan od Gospe Velike.

MolimU župi su usputne kapelice: sv. Ante na Roknjači (1909.), Gospe od Karmela na Batlanu (1909.), Gospe Sinjske kod Brčića kuća (1913.), Kraljice mira u Koritima (1997.).o se i Gospi i Boguda nam dade mir, bratstvo i slogu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Naziv Cetina ili Cetinska krajina
zemljopisno ozna􀃾uje zapravo podru
􀃾je srednjega i gornjega toka rijeke
Cetine, od njezinih izvora podno
Dinare (najzna􀃾ajniji su Milaševo,
Vukovi􀃼a vrelo i 􀃽etnikovo vrelo)
pa do ulaska u kanjon ispod Trilja.
To se podru􀃾je, s površinom ve􀃼om
od 1500 km2, poklapa s povijesnim
prostorom negdašnje srednjovjekovne
Cetinske županije koja je za mleta
􀃾ke uprave dobila naziv Cetinska
ili Sinjska krajina kako se 􀃾esto i
danas naziva. Izvan su se njezina
sastava nalazili tek sjeverozapadni
dijelovi današnje krajine koji su bili
u sastavu Kninske županije, a tijekom
12. ili 13. st. posebna Vrhri􀃾ka
(Vrli􀃾ka) županija. Stoga se može
re􀃼i da je Cetinska ili Sinjska krajina
jedna od najstarijih hrvatskih povijesnih
regija i cjelovit prostor koji
stolje􀃼ima nije mijenjao svoje granice.
U posljednjim administrativnim podjelama
ta je regija najve􀃼im dijelom
pripala Splitsko-dalmatinskoj
županiji (gradovi Sinj, Vrlika i Trilj
i op􀃼ine Hrvace, Otok i Dicmo), a
tek manjim dijelom Šibensko-kninskoj
županiji (op􀃼ine Kijevo i Civljane).
Na tom podru􀃾ju ima danas
približno 65.000 stanovnika u 79
naselja. Okosnicu regije u uskome
središnjem dalmatinskome kopnenom
podru􀃾ju izme􀃿u obronaka Dinare
i priobalja tvori rijeka Cetina s
mnogobrojnim pritocima i svojim
tokom povezuje nekoliko nevelikih
polja (Cetinsko i Paško, Hrvata􀃾ko
te najve􀃼e Sinjsko) što su njezini
glavni gospodarski i demografski
potencijali. Cetinska je krajina položena
u pravcu sjeverozapad-jugoistok
i prati planine koje je okružuju –
Dinaru i Kamešnicu sa sjeveroisto􀃾-
ne strane, a s jugozapadne lanac
planina i brdskih visova Svilaje.
Cetinska je krajina stoga oduvijek
prometno povezivala dalmatinsko
priobalne gradove sa središnjom
Hrvatskom i Bosnom na sjeveru,
dijelovima Dalmacije na zapadu te
na istoku s Hercegovinom i južnim
dijelovima Dalmacije.
Povijesni prikaz i arheološka
istraživanja
Iako tragove naseljenosti na prostoru
Cetinske krajine možemo pratiti
još od paleolitika i mezolitika, o 􀃾emu
svjedo􀃾e arheološki nalazi u Gospodskoj
pe􀃼ini iznad Milaševa izvora
Cetine, neprekidnu naseljenost
toga kraja možemo pratiti tek od
ranoga bron􀃾anog doba (od 1900. do
1600. pr. Kr.) da se tu razvila tzv.
cetinska kultura. Njezini si pripadnici
živjeli na cijelom podru􀃾ju srednje
Dalmacije i Hercegovine, a ime
je dobila upravo po mnogobrojnim
nalazištima uz rijeku Cetinu.
Potkraj bron􀃾anoga ili po􀃾etkom željeznog
doba na prostor su se Cetinske
krajine naselili pripadnici ilirskih
Delmata, ratobornog plemena
kojega su Rimljani uspjeli slomiti
nakon niza vojni􀃾kih pohoda tek
po􀃾etkom 1. st.. O snažnom otporu
koji su Delmati pružali rimskim osvaja
􀃾ima iz svojih gradinskih naselja
podignutih na obroncima okolnih
planina i o dojmu koji su pritom ostavili
svjedo􀃾i i 􀃾injenica da su Rimljani
potom svoju dotadašnju provinciju
Ilirik nazvali Dalmacijom. Rimsku
vladavinu na podru􀃾ju Cetinske
krajine obilježila je snažna urbanizacija
o kojoj svjedo􀃾e ostatci utvr-
􀃿enih rimskim logora u 􀃽itluku
(Aequum) i Gardun (Tilurium). Nesumnjivo
je najve􀃼e naselje bilo 5
km udaljeno od današnjeg Sinja i
ve􀃼 je za cara Klaudija (41.-54.) kao
jedino u kopnenom dijelu provincije
Dalmacije steklo status kolonije
(Colonia Claudia Aequum), a vodu
je dobivalo s izvora Cetine. U današnjem
je Gardunu bio vojni logor,
najprije sjedište VII. legije, a poslijeCetina ili Cetinska krajina
zemljopisno ozna􀃾uje zapravo podru
􀃾je srednjega i gornjega toka rijeke
Cetine, od njezinih izvora podno
Dinare (najzna􀃾ajniji su Milaševo,
Vukovi􀃼a vrelo i 􀃽etnikovo vrelo)
pa do ulaska u kanjon ispod Trilja.
To se podru􀃾je, s površinom ve􀃼om
od 1500 km2, poklapa s povijesnim
prostorom negdašnje srednjovjekovne
Cetinske županije koja je za mleta
􀃾ke uprave dobila naziv Cetinska
ili Sinjska krajina kako se 􀃾esto i
danas naziva. Izvan su se njezina
sastava nalazili tek sjeverozapadni
dijelovi današnje krajine koji su bili
u sastavu Kninske županije, a tijekom
12. ili 13. st. posebna Vrhri􀃾ka
(Vrli􀃾ka) županija. Stoga se može
re􀃼i da je Cetinska ili Sinjska krajina
jedna od najstarijih hrvatskih povijesnih
regija i cjelovit prostor koji
stolje􀃼ima nije mijenjao svoje granice.
U posljednjim administrativnim podjelama
ta je regija najve􀃼im dijelom
pripala Splitsko-dalmatinskoj
županiji (gradovi Sinj, Vrlika i Trilj
i op􀃼ine Hrvace, Otok i Dicmo), a
tek manjim dijelom Šibensko-kninskoj
županiji (op􀃼ine Kijevo i Civljane).
Na tom podru􀃾ju ima danas
približno 65.000 stanovnika u 79
naselja. Okosnicu regije u uskome
središnjem dalmatinskome kopnenom
podru􀃾ju izme􀃿u obronaka Dinare
i priobalja tvori rijeka Cetina s
mnogobrojnim pritocima i svojim
tokom povezuje nekoliko nevelikih
polja (Cetinsko i Paško, Hrvata􀃾ko
te najve􀃼e Sinjsko) što su njezini
glavni gospodarski i demografski
potencijali. Cetinska je krajina položena
u pravcu sjeverozapad-jugoistok
i prati planine koje je okružuju –
Dinaru i Kamešnicu sa sjeveroisto􀃾-
ne strane, a s jugozapadne lanac
planina i brdskih visova Svilaje.
Cetinska je krajina stoga oduvijek
prometno povezivala dalmatinsko
priobalne gradove sa središnjom
Hrvatskom i Bosnom na sjeveru,
dijelovima Dalmacije na zapadu te
na istoku s Hercegovinom i južnim
dijelovima Dalmacije.
Povijesni prikaz i arheološka
istraživanja
Iako tragove naseljenosti na prostoru
Cetinske krajine možemo pratiti
još od paleolitika i mezolitika, o 􀃾emu
svjedo􀃾e arheološki nalazi u Gospodskoj
pe􀃼ini iznad Milaševa izvora
Cetine, neprekidnu naseljenost
toga kraja možemo pratiti tek od
ranoga bron􀃾anog doba (od 1900. do
1600. pr. Kr.) da se tu razvila tzv.
cetinska kultura. Njezini si pripadnici
živjeli na cijelom podru􀃾ju srednje
Dalmacije i Hercegovine, a ime
je dobila upravo po mnogobrojnim
nalazištima uz rijeku Cetinu.
Potkraj bron􀃾anoga ili po􀃾etkom željeznog
doba na prostor su se Cetinske
krajine naselili pripadnici ilirskih
Delmata, ratobornog plemena
kojega su Rimljani uspjeli slomiti
nakon niza vojni􀃾kih pohoda tek
po􀃾etkom 1. st.. O snažnom otporu
koji su Delmati pružali rimskim osvaja
􀃾ima iz svojih gradinskih naselja
podignutih na obroncima okolnih
planina i o dojmu koji su pritom ostavili
svjedo􀃾i i 􀃾injenica da su Rimljani
potom svoju dotadašnju provinciju
Ilirik nazvali Dalmacijom. Rimsku
vladavinu na podru􀃾ju Cetinske
krajine obilježila je snažna urbanizacija
o kojoj svjedo􀃾e ostatci utvr-
􀃿enih rimskim logora u 􀃽itluku
(Aequum) i Gardun (Tilurium). Nesumnjivo
je najve􀃼e naselje bilo 5
km udaljeno od današnjeg Sinja i
ve􀃼 je za cara Klaudija (41.-54.) kao
jedino u kopnenom dijelu provincije
Dalmacije steklo status kolonije
(Colonia Claudia Aequum), a vodu
je dobivalo s izvora Cetine. U današnjem
je Gardunu bio vojni logor,
najprije sjedište VII. legije, a poslijeCetina ili Cetinska krajina
zemljopisno ozna􀃾uje zapravo podru
􀃾je srednjega i gornjega toka rijeke
Cetine, od njezinih izvora podno
Dinare (najzna􀃾ajniji su Milaševo,
Vukovi􀃼a vrelo i 􀃽etnikovo vrelo)
pa do ulaska u kanjon ispod Trilja.
To se podru􀃾je, s površinom ve􀃼om
od 1500 km2, poklapa s povijesnim
prostorom negdašnje srednjovjekovne
Cetinske županije koja je za mleta
􀃾ke uprave dobila naziv Cetinska
ili Sinjska krajina kako se 􀃾esto i
danas naziva. Izvan su se njezina
sastava nalazili tek sjeverozapadni
dijelovi današnje krajine koji su bili
u sastavu Kninske županije, a tijekom
12. ili 13. st. posebna Vrhri􀃾ka
(Vrli􀃾ka) županija. Stoga se može
re􀃼i da je Cetinska ili Sinjska krajina
jedna od najstarijih hrvatskih povijesnih
regija i cjelovit prostor koji
stolje􀃼ima nije mijenjao svoje granice.
U posljednjim administrativnim podjelama
ta je regija najve􀃼im dijelom
pripala Splitsko-dalmatinskoj
županiji (gradovi Sinj, Vrlika i Trilj
i op􀃼ine Hrvace, Otok i Dicmo), a
tek manjim dijelom Šibensko-kninskoj
županiji (op􀃼ine Kijevo i Civljane).
Na tom podru􀃾ju ima danas
približno 65.000 stanovnika u 79
naselja. Okosnicu regije u uskome
središnjem dalmatinskome kopnenom
podru􀃾ju izme􀃿u obronaka Dinare
i priobalja tvori rijeka Cetina s
mnogobrojnim pritocima i svojim
tokom povezuje nekoliko nevelikih
polja (Cetinsko i Paško, Hrvata􀃾ko
te najve􀃼e Sinjsko) što su njezini
glavni gospodarski i demografski
potencijali. Cetinska je krajina položena
u pravcu sjeverozapad-jugoistok
i prati planine koje je okružuju –
Dinaru i Kamešnicu sa sjeveroisto􀃾-
ne strane, a s jugozapadne lanac
planina i brdskih visova Svilaje.
Cetinska je krajina stoga oduvijek
prometno povezivala dalmatinsko
priobalne gradove sa središnjom
Hrvatskom i Bosnom na sjeveru,
dijelovima Dalmacije na zapadu te
na istoku s Hercegovinom i južnim
dijelovima Dalmacije.
Povijesni prikaz i arheološka
istraživanja
Iako tragove naseljenosti na prostoru
Cetinske krajine možemo pratiti
još od paleolitika i mezolitika, o 􀃾emu
svjedo􀃾e arheološki nalazi u Gospodskoj
pe􀃼ini iznad Milaševa izvora
Cetine, neprekidnu naseljenost
toga kraja možemo pratiti tek od
ranoga bron􀃾anog doba (od 1900. do
1600. pr. Kr.) da se tu razvila tzv.
cetinska kultura. Njezini si pripadnici
živjeli na cijelom podru􀃾ju srednje
Dalmacije i Hercegovine, a ime
je dobila upravo po mnogobrojnim
nalazištima uz rijeku Cetinu.
Potkraj bron􀃾anoga ili po􀃾etkom željeznog
doba na prostor su se Cetinske
krajine naselili pripadnici ilirskih
Delmata, ratobornog plemena
kojega su Rimljani uspjeli slomiti
nakon niza vojni􀃾kih pohoda tek
po􀃾etkom 1. st.. O snažnom otporu
koji su Delmati pružali rimskim osvaja
􀃾ima iz svojih gradinskih naselja
podignutih na obroncima okolnih
planina i o dojmu koji su pritom ostavili
svjedo􀃾i i 􀃾injenica da su Rimljani
potom svoju dotadašnju provinciju
Ilirik nazvali Dalmacijom. Rimsku
vladavinu na podru􀃾ju Cetinske
krajine obilježila je snažna urbanizacija
o kojoj svjedo􀃾e ostatci utvr-
􀃿enih rimskim logora u 􀃽itluku
(Aequum) i Gardun (Tilurium). Nesumnjivo
je najve􀃼e naselje bilo 5
km udaljeno od današnjeg Sinja i
ve􀃼 je za cara Klaudija (41.-54.) kao
jedino u kopnenom dijelu provincije
Dalmacije steklo status kolonije
(Colonia Claudia Aequum), a vodu
je dobivalo s izvora Cetine. U današnjem
je Gardunu bio vojni logor,
najprije sjedište VII. legije, a Uvod
Naziv Cetina ili Cetinska krajina
zemljopisno ozna􀃾uje zapravo podru
􀃾je srednjega i gornjega toka rijeke
Cetine, od njezinih izvora podno
Dinare (najzna􀃾ajniji su Milaševo,
Vukovi􀃼a vrelo i 􀃽etnikovo vrelo)
pa do ulaska u kanjon ispod Trilja.
To se podru􀃾je, s površinom ve􀃼om
od 1500 km2, poklapa s povijesnim
prostorom negdašnje srednjovjekovne
Cetinske županije koja je za mleta
􀃾ke uprave dobila naziv Cetinska
ili Sinjska krajina kako se 􀃾esto i
danas naziva. Izvan su se njezina
sastava nalazili tek sjeverozapadni
dijelovi današnje krajine koji su bili
u sastavu Kninske županije, a tijekom
12. ili 13. st. posebna Vrhri􀃾ka
(Vrli􀃾ka) županija. Stoga se može
re􀃼i da je Cetinska ili Sinjska krajina
jedna od najstarijih hrvatskih povijesnih
regija i cjelovit prostor koji
stolje􀃼ima nije mijenjao svoje granice.
U posljednjim administrativnim podjelama
ta je regija najve􀃼im dijelom
pripala Splitsko-dalmatinskoj
županiji (gradovi Sinj, Vrlika i Trilj
i op􀃼ine Hrvace, Otok i Dicmo), a
tek manjim dijelom Šibensko-kninskoj
županiji (op􀃼ine Kijevo i Civljane).
Na tom podru􀃾ju ima danas
približno 65.000 stanovnika u 79
naselja. Okosnicu regije u uskome
središnjem dalmatinskome kopnenom
podru􀃾ju izme􀃿u obronaka Dinare
i priobalja tvori rijeka Cetina s
mnogobrojnim pritocima i svojim
tokom povezuje nekoliko nevelikih
polja (Cetinsko i Paško, Hrvata􀃾ko
te najve􀃼e Sinjsko) što su njezini
glavni gospodarski i demografski
potencijali. Cetinska je krajina položena
u pravcu sjeverozapad-jugoistok
i prati planine koje je okružuju –
Dinaru i Kamešnicu sa sjeveroisto􀃾-
ne strane, a s jugozapadne lanac
planina i brdskih visova Svilaje.
Cetinska je krajina stoga oduvijek
prometno povezivala dalmatinsko
priobalne gradove sa središnjom
Hrvatskom i Bosnom na sjeveru,
dijelovima Dalmacije na zapadu te
na istoku s Hercegovinom i južnim
dijelovima Dalmacije.
Povijesni prikaz i arheološka
istraživanja
Iako tragove naseljenosti na prostoru
Cetinske krajine možemo pratiti
još od paleolitika i mezolitika, o 􀃾emu
svjedo􀃾e arheološki nalazi u Gospodskoj
pe􀃼ini iznad Milaševa izvora
Cetine, neprekidnu naseljenost
toga kraja možemo pratiti tek od
ranoga bron􀃾anog doba (od 1900. do
1600. pr. Kr.) da se tu razvila tzv.
cetinska kultura. Njezini si pripadnici
živjeli na cijelom podru􀃾ju srednje
Dalmacije i Hercegovine, a ime
je dobila upravo po mnogobrojnim
nalazištima uz rijeku Cetinu.
Potkraj bron􀃾anoga ili po􀃾etkom željeznog
doba na prostor su se Cetinske
krajine naselili pripadnici ilirskih
Delmata, ratobornog plemena
kojega su Rimljani uspjeli slomiti
nakon niza vojni􀃾kih pohoda tek
po􀃾etkom 1. st.. O snažnom otporu
koji su Delmati pružali rimskim osvaja
􀃾ima iz svojih gradinskih naselja
podignutih na obroncima okolnih
planina i o dojmu koji su pritom ostavili
svjedo􀃾i i 􀃾injenica da su Rimljani
potom svoju dotadašnju provinciju
Ilirik nazvali Dalmacijom. Rimsku
vladavinu na podru􀃾ju Cetinske
krajine obilježila je snažna urbanizacija
o kojoj svjedo􀃾e ostatci utvr-
􀃿enih rimskim logora u 􀃽itluku
(Aequum) i Gardun (Tilurium). Nesumnjivo
je najve􀃼e naselje bilo 5
km udaljeno od današnjeg Sinja i
ve􀃼 je za cara Klaudija (41.-54.) kao
jedino u kopnenom dijelu provincije
Dalmacije steklo status kolonije
(Colonia Claudia Aequum), a vodu
je dobivalo s izvora Cetine. U današnjem
je Gardunu bio vojni logor,
najprije sjedište VII. legije, a poslije
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: